Generalizirani anksiozni poremećaj – GAP

Anksioznost – normalna reakcija na stres ili simptom psihijatrijskih poremećaja

Anksioznost ili tjeskoba, sveprisutan je psihički fenomen koji predstavlja neizbježni dio svakodnevnog života većine ljudi. Svima nam je dobro poznat osjećaj zabrinutosti, nespokoja i unutarnjeg nemira a da pri tome ne možemo definirati čega se bojimo. Ovaj psihološki mehanizam javlja se kod psihički zdravih ali i kod osoba sa smetnjama. Naime, tjeskoba se, kod psihički relativno zdravi ljudi, javlja pri izloženosti stresnim situacijama. Pored psiholoških simptoma tjeskobe u vidu zabrinutosti, nemira i nespokoja, prisutan je i složeni obrazac fizioloških promjena u vidu porast arterijskog tlaka, ubrzanog disanja i mišićne tenzije.

Situaciju pojave anksioznosti koja nije u skladu s intenzitetom ili vrstom podražaja iz okoline ili pojave bezrazložne aksioznosti nazivamo patološkom anksioznošću. Stoga treba razlikovati patološku anksioznost od realnog straha. Patološka anksioznost u pravilu ima sve simptome kao normalna, reaktivna anksioznost ali nije proporcionalna prijetnji u vanjskoj okolini i u pravilu je prolongiranog trajanja. Kod ovakve anksioznosti često je pažnja usmjerena na tjelesne simptome (zabrinutost za fiziološke manifestacije) što dodatno produbljuje tjeskobu, dovodi do pojačanja simptoma i time stvara začarani krug anksioznosti.

Anksioznost je simptom koji se javlja u gotovo svim psihijatrijskim poremećajima, tako se može javiti u reaktivnim stanjima, u anksioznim poremećaja gdje je dominantan simptom, u depresivnim i bipolarnim poremećajima, u psihotičnim poremećajima, poremećaji ličnosti kao i u psihičkim poremećajima izazvanim organskim oštećenjima mozga. Anksioznost se kao primarni i ključni simptom javlja u tzv. Anksioznim poremećajima. Oni se sastoje od više skupina poremećaja, na pr. anksiozni poremećaji u užem smislu, opsesivno kompulzivni poremećaji, disocijativni poremećaji (prijašnji konverzivni ili histerični poremećaji), somatoformni poremećaji, i poremećaji prilagodbe.

Ova velika skupina poremećaja spada među najčešće psihičke poremećaje. Njihova učestalost može varirati od 0,05 %  za opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) do 5 %  za generalizirani anksiozni poremećaj. Svi navedeni poremećaji češći su kod žena osim opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji je podjednako zastupljen kod oba spola. Područje interesa ovog poglavlja su anksiozni poremećaji u užem smislu, u koju kategoriju spada i generalizirani anksiozni poremećaj. Pored njega tu su panični poremećaji (s ili bez agorafobije), fobični poremećaji, socijalne fobije i anksiozno depresivni poremećaj. Jedna od najvažnijih razlika među njima je učestalost anksioznosti. Kod generaliziranog anksioznog poremećaja, anksioznost je gotovo stalno prisutna dok je kod ostalih epizodična, dakle javlja se povremeno. 

Generalizirani anksiozni poremećaj - uzroci nastanka

Smatra se da postoje čimbenici koji stvaraju sklonost, tj. predispoziciju za pojavu generaliziranog anksioznog poremećaja. Posljednjeg desetljeća sve se više ukazuje na važnost genetske predispozicije za razvoj GAP. Drugi predisponirajući čimbenici su traumatska iskustva tijekom odrastanja pogotovo u ranom djetinjstvu ali i naravno osobine ličnosti. Smatra se da će osobe sklone tjeskobi i zabrinutosti prije razviti GAP.

Pored ovih čimbenika, nastup simptoma GAP često se vezuje uz stresne događaje koji slabe prilagodbene psihološke mehanizme i povećavaju rizik za pojavu raznih psiholoških poremećaja, pa tako i GAP.  Tu se navode problemi u interpersonalnim odnosima, problemi na radnom mjestu i obitelji ali i tjelesne bolesti, posebice one teže. Kontinuirani stresni čimbenici također su i čimbenici održavanja ovog poremećaja, otežavaju njegovo liječenje i oporavak. 

Biološke teorije o uzrocima GAP-a ukazuju na stalno prisutnu pojačanu aktivnost u funkcioniranju neuralnih krugova, između već spomenutih amigdala i drugih važnih dijelova mozga (limbičkog sustava, hipotalamusa, moždanog debla). Potrebno je istaknuti i ulogu raznih neurotransmitera koji reguliraju opisane neuralne krugove kao što su serotonin, noradrenalin, GABA, glutamat.

Brojne psihološke teorije pokušale su dati odgovor na pitanje o nastanku GAP. Psihodinamske teorije ukazuju na važnost aktivacije duboko potisnutih nesvjesnih sjećanja pod utjecajem aktualnih događaja u vanjskom svijetu kao i važnost unutarnjih konflikata nastalih unutar ličnost uslijed zahtjeva vanjske okoline, nagonskih slojeva ličnosti ili visokih očekivanja koje imamo od sebe.

Kognitivno- bihevioralne teorije ukazuju da „naučeno bespomoćno ponašanje“ ili negativna interpretacija događaja igraju važnu ulogu u nastanku GAP-a.

Koji su simptomi generaliziranog anksioznog poremećaja?

Glavna značajka GAP-a je kronična tjeskoba koja traje danima, tjednim i mjesecima, najmanje pola godine. Oboljeli osjećaju stalnu zabrinutost, brigu i za najmanje sitnice, nesigurnost u vezi budućnosti, strah od bolesti, strah za sigurnost ili zdravlje bližnjih, osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj,  nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Zbog stalno prisutne tjeskobe može se javiti i osjetljivost na buku, razdražljivost, nemir, slaba koncentracija i tjeskoba u društvenim relacijama. Često se javlja kronični umor, glavobolja, vrtoglavica, bolovi u mišićima, nesanica ali i razni drugi tjelesni simptomi kao povremeno ubrzan rad srca, ubrzano i otežanog disanje, suha usta, poteškoće gutanja, nelagoda u epigastriju, vjetrovi, ubrzan rad crijeva, stiskanje u prsima, poteškoće disanja, ponekad učestalo mokrenje, nagon na mokrenje, smetnje erekcije, nelagoda pri menstruaciji pa i izostanak menstruacije.

Ukoliko poremećaj dulje traje mogu se javiti i depresija i opsesivni simptomi. 

Kako se postavlja dijagnoza generaliziranog anksioznog poremećaja?

Prema kriterijima DSM-V (Klasifikacije Američkog psihijatrijskog društva), parametri za postavljanje dijagnoze su: pretjerana i trajna briga i anksioznost  koji traju dulje od 6 mjeseci a trebaju biti praćeni s 3 od 6 kriterija u vidu osjećaja nemogućnosti opuštanja, doživljaj da su «na rubu», lako umaranje, razdražljivost, poteškoće koncentracije, osjećaj napetosti ili tvrdi mišići i poteškoće sa spavanjem. 

Kakva je prognoza generaliziranog anksioznog poremećaja?

Ovaj poremećaj spada u skupinu blažih psihijatrijskih poremećaja i nije onesposobljavajući, no bolesnik često osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti, nelagodu u kontaktima s drugima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije. Ukoliko se GAP ne liječi ili ukoliko se radi o težim oblicima ovog poremećaja, dolazi do značajnog oštećenja funkcioniranja. Takve osobe odbijaju izlaziti iz kuće, povlače se iz društvenih odnosa, izbjegavaju prijatelje. Njih vidokrug djelovanja se gotovo stalno smanjuje, sve je manji broj ljudi s kojima komuniciraju. Ponekad se boje izlaziti iz kuće bez člana obitelji što dugoročno može predstavljati i izvor bračnih i obiteljskih nesuglasica. 

Kako liječiti generalizirani anksiozni poremećaj?

Kao i u većini poremećaja u psihijatrijskoj praksi najbolji terapijski pristup liječenju GAP-a kombinacija je farmakoterapijskih i psihoterapijskih metoda liječenja. Izbor metoda liječenja ovisiti će o procjeni liječnika, a pri tome u obzir treba uzeti težinu poremećaja, njegovo trajanje, motivaciju bolesnika za pojedini način liječenja kao i dostupnost terapijskih tehnika.

Nakon dijagnoze generaliziranog anksioznog poremećaja, potrebno je bolesnika, pa i članove njegove obitelji upoznati sa poremećajem, kliničkom slikom, komplikacijama i rizicima poremećaja, upozoriti na mogućnost disfunkcionalnosti pogotovo u situacijama kad se poremećaj ne liječi. Nakon toga se s bolesnikom pristupa izboru terapijskih pristupa.    

Psihofarmakoterapijski pristup potreban je za umanjenje i otklanjanje simptoma poremećaja. U tu se svrhu koriste antidepresivi i anksiolitici. Većina oboljelih u pravilu najprije poseže za anksioliticima, svima poznatim benzodiazepinima  jer oni djeluju brzo i učinkovito otklanjajući tjeskobu. Nažalost njihov je učinak kratkotrajan i prolazan pa se simptomi ponovo vraćaju. Dugotrajno uzimanje benzodiazepina može stvoriti ovisnost, uz porast tolerancije na lijek, potrebu uzimanja sve veće doze, a nerijetko se u praksi vide slučajevi kad se učinak izgubi a ostaju samo nuspojave. Stoga se preporučuje antidepresivna terapije i to  inhibitorima ponovne pohrane serotonina te inhibitorima  ponovne pohrane serotonina i noradrenalina, a ukoliko ta terapija nije učinkovita predlaže se pregabalin. Rijetko, kod teških, tvrdokornih i onesposobljavajućih kliničkih slika mogu se uvesti i drugi psihofarmaci.

Od psiholoških tehnika liječenja predlažu se tehnike relaksacije, kognitivno bihevioralne tehnike ali i suportivne i psihodinamske psihoterapije (individualne i grupne).