Prostatitis

Bakterijski prostatitis

Učestalost javljanja bakterijskog prostatitisa iznosi samo 5 do 15% svih slučajeva prostatitisa. Najčešći uzročnici bakterijskog prostatitisa su gram-negativne bakterije iz obitelji Enterobacteriaceae, koje potječu od normalne fiziološke flore iz probavnog trakta, a u 65 do 80% slučajeva radi se o sojevima Escherichiae coli.

Urovirulentni čimbenici imaju značajnu ulogu u razvoju bakterijskog prostatitisa. Tako se na primjer, bakterijske P-fimbrije (vlakna koja omogućuju bakterijama prianjanje na određenu površinu) vežu na receptore sluznice mokraćnog mjehura, što omogućuje kolonizaciju donjeg urinarnog trakta uropatogenom Escherichijom coli. U slučaju prostatitisa bakterije su prisutne u duktusima (kanalnom sustavu) prostate.

Akutni bakterijski prostatitis

Akutni bakterijski prostatitis najčešće se javlja u muškaraca između 20. i 40. godine. Izražene smetnje su: opća slabost, povišena tjelesna temperatura, bolovi ili osjećaj nelagode između čmara i mošnje ili u završnom dijelu debelog crijeva. Osim navedenih tegoba javlja se učestalo, bolno i otežano mokrenje, a katkada može doći i do nemogućnosti mokrenja.

U slučaju postavljanja sumnje na akutni prostatitis potrebno je izvršiti pregled prostate u završnom dijelu debelog crijeva. Prostata je na opip izrazito bolna, topla i katkada je "močvarne" konzistencije. U nekim slučajevima može doći i do nakupljanja gnoja unutar tkiva prostate, što upućuje na apsces (nakupina gnoja), koji bi trebalo kirurški otvoriti i isprazniti gnojni sadržaj.

Kronični bakterijski prostatitis

Zbog prisutnog žarišta bakterija u tkivu prostate kronični bakterijski prostatitis udružen je s često ponavljajućim akutnim cistitisima, odnosno upalom sluznice mokraćnog mjehura. Kod ove bolesti, bolesnici su većinom bez tegoba između akutnih faza pogoršanja stanja.

Terapija

Kod primjenjene antimikrobne terapije, bakterije stvaraju agregate (takozvani biofilm) u duktusima ili acinusima (žlijezdama) prostate, što je zaštitni mehanizam koji omogućuje preživljenje bakterija i u slučaju izliječenja cistitisa. Dakle, dok se antimikrobijalnom terapijom relativno jednostavno liječi upala u mokraćnom mjehuru, liječenje upale prostate je uvijek nedovršeno i nepotpuno.

Kronični nebakterijski prostatitis

Kronični nebakterijski prostatitis naziva se i sindromom kronične bolnosti zdjelice, zbog bolnosti kao prevladavajuće tegobe. Bolnost se većinom javlja u predjelu između čmara i mošnje, ispod pupka, u vanjskom spolovilu, u preponi ili u križima. Uz navedene tegobe, pojačan je i nagon na mokrenje, koje je pak učestalo, a prisutno je i napinjanje na početku mokrenja. Mlaz mokraće je primjetno oslabljen i povremeno isprekidan. U pojedinih bolesnika javlja se i bolnost tijekom ili nakon ejakulacije (izbacivanja sjemena), a mogu se javiti i drugi problemi vezani uz seksualnu funkciju.

Sindrom prostatitisa postaje kroničan, ukoliko tegobe traju dulje od tri mjeseca. U nekim slučajevima, tegobe se vremenom pojavljuju i iščezavaju same od sebe. Sindrom kroničnog prostatisa, odnosno sindrom kronične bolnosti zdjelice nije "teška bolest", ali je dugotrajna (sa razdobljima pogoršanja i poboljšanja), neugodna, i svakako utječe na kvalitetu života.

Dijagnostika

U standardnom dijagnostičkom postupku kod bolesnika koji ima sindrom kroničnog prostatitisa odnosno kronične bolnosti zdjelice potrebno je obaviti sljedeće: razgovor sa bolesnikom (anamneza), fizikalni pregled (uključujući i pregled prostate prstom kroz završno debelo crijevo), pregled urina i urinokultura. Preporučuje se takozvani test sa četiri ili dvije čaše, utvrđivanje indeksa tegoba (NIH-CPSI), citološki pregled urina, mikciometrija (objektivno ispitivanje mlaza mokraće) i ultrazvučna procjena količine preostalog urina nakon mokrenja. Osim navedenog može se učiniti i bakteriološka analiza ejakulata, bris mokraćne cijevi, laboratorijski nalaz PSA (prostata specifičnog antigena), cistoskopija (optički pregled mokraćnog mjehura instrumentom), transrektalni ultrazvuk prostate, kao i dodatna radiološka obrada zdjelice (ultrazvučno, CT-om i magnetskom rezonancom). Opseg pretraga koje je potrebno obaviti najbolje je prepustiti odluci urologa. Pristup bolesniku treba biti individualan i ovisan o vrsti prostatitisa i tegobama. Važno je procijeniti koje pretrage je potrebno učiniti i kada te pretrage treba učiniti.

Prostatitis nastaje sekundarno zbog vraćanja inficiranog urina iz mokraćnog mjehura u prostatu. Također je potvrđeno da intraprostatični refluks mokraće dovodi i do stvaranja prostatičnih kamenaca, koji sadrže agregate bakterija ili biofilm bakterija.
Iako su bakterije kultiviranjem dokazane samo u 5% do 10% slučajeva prostatitisa, smatra se da je taj postotak znatno viši, stoga se najčešće provodi antimikrobijalna terapija neovisno o tome jesu li bakterije izolirane (u mokraći, ejakulatu ili eksprimatu prostate).

Terapija

U slučaju prostatitisa, empirijski se preporučuje korištenje uroantiseptika florokinolona (npr. norfloksacina, ciprofloksacina ili levofloksacina) tijekom 4-6 tjedana, pa i dulje. Naime, u otprilike 40% bolesnika s nebakterijskim kroničnim prostatitisom utvrđeno je smanjenje tegoba na primijenjenu antimikrobnu terapiju.

"Disfunkconalno" mokrenje (sa slabom i nedovoljnom relaksacijom vrata mokraćnog mjehura tijekom akta mokrenja) u bolesnika sa sindromom kroničnog prostatitisa dovodi do refluksa mokraće u prostatične duktuse, uzrokujući intraprostatičnu upalu i posljedično tome bolnost. Vrat mokraćnog mjehura i prostata imaju obilje alfa-adrenergičkih receptora, te bi se njihovom blokadom poboljšalo mokrenje i time bi se smanjio intraprostatični duktalni refluks inficirane mokraće. Prema tome, upotrebom lijekova poput terazosina, alfuzosina i tamsulozina (alfa-adrenergički blokatori) tijekom 6-12 tjedana moguće je dodatno ublažiti smetnje.

U slučaju nebakterijskog kroničnog prostatitisa mogu pomoći i nesteroidni antiupalni lijekovi, kortikosteroidi i imunosupresivni lijekovi, budući je u ejakulatu nađena povišena vrijednost citokina, na koje ovi lijekovi djeluju.

Nadalje, rast i funkcija prostate pod utjecajem je lokalnog hormonskog miljea, tako da bi anti-androgen (inhibitor 5 alfa-reduktaze) djelovao na usporavanje rasta žljezdanog tkiva prostate, čime bi bili poboljšani parametri mokrenja i smanjio bi se intraprostatični duktalni refluks.