Važnost briseva u kliničkoj praksi

Bris ždrijela

Bris ždrijela pravilno se uzima tako da bolesnik (ili kliconoša) sjedne prema izvoru svjetla te se špatulom lagano pritisne baza jezika kako bi se lijepo prikazala stražnja strana ždrijela zajedno s tonzilarnim udubinama. Zatim se brisom čvrsto obriše stražnji dio ždrijela, nepčani lukovi i područje tonzila. Vrlo je važno što više izbjegavati dodirivanje ostalih područja u ustima (kao što su uvula, obrazi, zubi i zubno meso) kako se uzorak ne bi kontaminirao preostalom florom usne šupljine. Ako pacijent prilikom uzimanja brisa govori "a", to će podignuti uvulu i smanjiti nagon na povraćanje. Nakon uzimanja uzorka, bris bi se trebao što prije dostaviti u laboratorij i nasaditi na hranjive podloge; u slučaju potrebe produljenog transporta, bris se privremeno može staviti u hladnjak ili u određene transportne medije.

Brisom ždrijela prvenstveno dokazujemo infekciju betahemolitičkim streptokokom grupe A (BHS-A), koji spada među najvažnije bakterijske uzročnike bolesti u čovjeka. Naime, BHS-A uzrokuje čak trećinu akutnih faringitisa, tj. upala ždrijela u djece i adolescenata (tzv. gnojne angine), a ako se pravodobno ne otkrije i ne liječi, može dovesti do pojave akutne reumatske groznice i akutnog glomerulonefritisa. Dokazati se može i upala ždrijela druge etiologije, poput one uzrokovane betahemolitičkim streptokokima grupe C i G, pneumokokna infekcija (najčešće kod oslabljenog imuniteta), pa i Corynebacterium diphtheriae (za što je potrebna suradnja s referentnim laboratorijem budući da nisu svi laboratoriji spremni za izolaciju ovog uzročnika).

Bris nazofarinksa

Za razliku od običnog brisa nosa, bris nazofarinksa ili nosnog ždrijela mnogo je pouzdaniji u dokazivanju kliconoštva Neisseriom meningitidis i Haemophilusom influenzae, a osim navedenih mikroogranizama mogu se naći i uzročnici upale srednjeg uha kao što su Streptococcus pneumoniae, Staphylococcus aureus te BHS-A. Iako se brisom nazofarinska ne moraju uvijek dokazati uzročnici upale sinusa, njime se nerijetko služimo kao dobrom orijentacionom pretragom. Uvijek treba imati na umu da je bris nazofarinksa metoda izbora i za dokazivanje uzročnika difterije i hripavca, premda su te bolesti danas u našem podneblju iznimno rijetke.

Sam bris uzima se sterilnim tankim elastičnim štapićem sa vatenim vrhom. Jednom rukom učvrsti se čelo pacijenta, a drugom rukom se štapićem polako ulazi donjim nosnim hodnikom sve do nazofarinksa, pri čemu se štapić lagano rotira oko svoje osi. Ondje se štapić ostavi desetak sekundi, a nakon njegova izvlačenja pacijent obično kiše i suze mu oči, što je uobičajena pojava.

Bris vrata maternice

Bris cerviksa ili vrata maternice jedna je od glavnih ginekoloških pretraga pri dokazivanju infekcija ženskog spolnog sustava. Pomoću njega bakteriološkom obradom možemo dokazati čitav niz klinički značajnih uzročnika kao što su Chlamyidia trachomatis, genitalne mikoplazme (Ureaplasma urealyticum, Mycoplasma hominis i Mycoplasma genitalium), Gardnerella vaginalis (često u kombinaciji s Mycoplasmom hominis i vaginalnim anaerobnim bakterijama), kao i beta-hemolitički streptokok grupe B (BHS-B). Uzročnici kao što su Neisseria gonorrhoeae (gonoreja) i Treponema pallidum (sifilis) danas su puno rjeđi, no nikako ih se ne smije zanemariti. Brisom cerviksa često pokušavamo pronaći i klamidijsku infekciju, infekciju humanim papilomavirusima (HPV-om), kao i učestale gljivične infekcije. Kako infektivne bolesti danas predstavljaju jedan od vodećih uzroka neplodnosti, ne treba posebno naglašavati važnost postavljanja pravodobne i točne dijagnoze.

Bris uglavnom uzima ginekolog, a pravilno se uzima tako da se prvo sterilnim brisom odstranjuje sluz s površine cerviksa, a tek nakon toga uzima bris za potrebne pretrage. Bris valja uvesti do jednog centimetra u endocervikalni kanal te ga rotirati desetak sekundi ne bi li se dobile epitelne stanice. Bris na kojem su vidljivi krv ili gnoj u većini slučajeva nije adekvatan, stoga bi u takvim slučajevima pretragu trebalo ponoviti.

Bris uretre

Iako se za dokazivanje specifičnih uzročnika bris uretre radi i kod žena, ta pretraga značajnija je za dokazivanje infekcija muškog spolnog sustava. Kako je sam postupak uzimanja brisa relativno neugodan, danas se sve više razvijaju neinvazivne metode dokazivanja brojnih uzročnika spolno prenosivih i drugih zaraznih bolesti iz ejakulata. Ipak, bris uretre ostaje vrlo važan u dijagnostici infekcije HPV-om, Neisseriom gonorrhoeae, kao i klamidijom.

Obrisak uretre se kod muškaraca uzima sterilnim tankim elastičnim štapićem sa vaticom na vrhu koji se prethodno navlaži. Prije ulaska brisa prepucij se potegne prema gore, a zatim se bris uvodi u uretru do otprilike 2 centimetra u dubinu i lagano zarotira. Kod dokazivanja klamidijske infekcije bris uretre često se kombinira s brisom spojnice oka.

Zaključak

Opisani brisevi (skupa s brisevima rana) spadaju među najvažnije postupke dokazivanja zaraznih bolesti. Od neprocjenjive važnosti je kvaliteta uzoraka; uzorak mora biti uzet s mjesta infekcije, i to u vrijeme u kojemu se uzročnik u tom uzorku nalazi u najvećem broju. U tijeku transporta uzorka, tj. u periodu od uzimanja brisa do njegove obrade u laboratoriju, valja osigurati sposobnost preživljavanja uzročnika, što se postiže brzim transportom, odgovarajućim transportnim podlogama te čuvanjem na prikladnim temperaturama. Pridržavanjem jednostavnih pravila uzimanja brisa rezultati će biti zadovoljavajući kako za pacijenta, tako i za liječnika.