Leukemija

Podjela leukemija i klinički prezentacija

Postoje četiri glavne vrste leukemija koje su biološki i klinički vrlo različite bolesti. To su redom akutna limfocitna (limfoblastična), akutna mijeloična, kronična limfocitna i kronična mijeloična leukemija. Iako se njihov nastanak ponekad može povezati s izloženošću radioaktivnom zračenju, nekim virusima, kemikalijama te genetskim bolestima, u većini slučajeva točan uzrok ostaje nepoznat.

Najčešći simptomi leukemija posljedica su neadekvatne funkcije koštane srži koju okupiraju bolesne stanice. Tako se javljaju opća slabost i nemoć (zbog razvoja slabokrvnosti, tj. anemije), česte infekcije i povišena tjelesna temperatura (uslijed slabljenja normalnih imunoloških funkcija) te sklonost krvarenju (zbog sniženog broja krvnih pločica, tj. trombocita). Nadalje, mogu se javiti bolovi u kostima, noćno znojenje i mršavljenje.

Pregledom bolesnika mogu se otkriti bljedilo kože i sluznica, znakovi krvarenja, a ponekad i uvećani limfni čvorovi, jetra ili slezena. U krvi je broj leukocita najčešće povećan (ponekad izrazito) te se mogu naći one stanice koje bujaju u koštanoj srži. Temelj dijagnostike predstavlja aspiracijska punkcija koštane srži kojom se iz prsne kosti ili kuka dobiva uzorak bolesnikove koštane srži koji se pregledava mikroskopom kako bi se utvrdile umnožene leukemijske stanice. Danas je nezaobilazno i određivanje izražaja posebnih imunoloških biljega te citogenetskih i molekulskih promjena  zloćudnih stanica, što ima nezaobilazan prognostički značaj, a ponekad je važno i u terapijske svrhe.

Akutne leukemije

U koštanoj srži bolesnika nekontrolirano se množe nezrele (prekursorske) stanice limfocitne (tada se radi o akutnoj limfocitnoj, tj. limfoblastičnoj leukemiji) ili pak mijeloične loze (tada govorimo o akutnoj mijeloičnoj leukemiji). Svaka od ovih akutnih leukemija dalje se dijeli u više tipova, a bolest se može pojaviti u svakoj dobi (premda češće u starijih ljudi). Incidencija akutnih leukemija u odraslih iznosi između 0,7 i 3 na 100000 stanovnika.

Akutna limfoblastična leukemija najčešća je dječja zloćudna bolest, a obično se javlja između 2. i 10. godine života. Akutne su leukemije agresivne bolesti koje brzo napreduju te ih treba žurno početi liječiti ciklusima kemoterapije uz primjenu široke potporne terapije te, ako je potrebno, i transplantacijom krvotvornih matičnih stanica. Srećom, u djece je ova bolest najčešće izlječiva, dok je u odraslih postotak izliječenih bolesnika manji, iako je transplantacijsko liječenje značajno poboljšalo izglede za ozdravljenje.

Kronična limfocitna leukemija

U ovoj leukemiji u koštanoj srži se nagomilavaju dugoživući, naizgled zreli limfociti (vrsta leukocita) koji neadekvatno obavljaju svoje imunološke funkcije. Zbog toga je koštana srž (ali i krv) preplavljena ovim stanicama, a u kasnijim fazama one mogu infiltrirati limfne čvorove, jetru i slezenu koji se zbog toga povećavaju. Incidencija bolesti iznosi između 2,5 i 5 na 100000 stanovnika, a najčešće obolijevaju starije osobe (iznad 65 godina života), dok je u djece bolest praktički nepoznata.

Za razliku od akutnih oblika bolesti, ova leukemija najčešće nije agresivna. Shodno tome, čak trećinu bolesnika obično nije potrebno liječiti već ih se samo kontrolira, a bolesnici naposljetku umiru od nekog posve drugog uzroka. U trećine bolesnika nakon više godina praćenja bolest konačno uznapreduje te je tada treba liječiti, a u trećine bolesnika bolest treba liječiti od samog početka zbog velike tumorske mase. U liječenju u obzir dolazi kemoterapija, imunoterapija (tzv. "pametni" lijekovi), a ponekad i transplantacija krvotvornih matičnih stanica. Iako je bolest u pravilu neizlječiva, preživljenje je u većine oboljelih dugotrajno.

Kronična mijeloična leukemija

U ovoj vrsti kronične leukemije izrazito su umnoženi granulociti (vrsta leukocita) te njihove prekursorske stanice koji se nakupljaju u koštanoj srži, krvi, i napose slezeni koja u ovoj bolesti može biti izrazito uvećana. Važno obilježje bolesti je postojanje karakteristične citogenetske promjene - translokacije između kromosoma 9 i 22 - čime nastaje tzv. Philadelphia kromosom, tj. fuzijski gen bcr/abl odgovoran za nekontrolirano umnažanje stanica. Incidencija bolesti je oko 1,25 na 100000 stanovnika. Javlja se u svakoj dobi, najčešće oko 50. godine života, a u djece je vrlo rijetka.

Do nedavno se ova bolest liječila svakodnevnom primjenom citostatika i interferona koji su održavali broj leukocita prihvatljivim, međutim nakon nekoliko godina bolest bi se obično transformirala u akutnu leukemiju te je jedini način za izlječenje tada bila transplantacija krvotvornih matičnih stanica. Odnedavno su dostupni "pametni" lijekovi (tzv. inhibitori tirozin kinaze) koji specifično djeluju na fuzijski gen bcr/abl. U velike većine bolesnika oni duboko potiskuju bolest vraćajući bolesnike u posve normalan i aktivan život, a u nekih dovodeći možda i do ozdravljenja, što predstavlja pravu revoluciju u hematologiji. Nažalost, nešto manje od dvadesetak posta bolesnika nema karakterističnu citogenetsku promjenu, pa shodno tome u njih inhibitori tirozin-kinaza nisu učinkoviti.