Zaraze i otrovanja

Zarazne bolesti

Zarazne bolesti obuhvaćaju skup različitih poremećaja do kojih u našem tijelu dovode mikroorganizmi kao što su bakterije, virusi, gljive ili paraziti. Velik broj takvih organizama kolonizira unutrašnjost i površinu našeg tijela te su uglavnom bezopasni, a u nekim slučajevima čak i neophodni u očuvanju zdravlja. Smatra se da se u ljudskom tijelu nalazi deset puta više bakterija nego što ima stanica. Ipak, u određenim slučajevima ti mikroorganizmi, ali i oni izvana, mogu izazvati bolest.

Bakterije su jednostanični organizmi odgovorni za bolesti poput gnojne angine, infekcije mokraćnog sustava i tuberkuloze. Pokazuju sposobnost brzog razmnožavanja, a mogu izlučivati i toksine - snažne kemijske tvari koje uništavaju stanice određenog tkiva ili organa. Virusi su organizmi manji čak i od bakterija, a još se uvijek među znanstvenicima vode žestoke rasprave treba li ih smatrati živim organizmima. Mogu dovesti do brojnih patogenih stanja, od obične prehlade pa do sindroma stečene imunodeficijencije (AIDS). Plijesni, kvasci i gljive su jednostanični organizmi tek nešto veći od bakterija koje žive u našem okolišu i obično ne izazivaju bolest, a neke su čak i korisne (tako je iz jedne vrste plijesni izoliran antibiotik penicilin). Ipak, u određenim slučajevima mogu dovesti do infekcija kože (poznati primjer je atletsko stopalo), ali i zahvatiti pluća ili središnji živčani sustav kod osoba oslabjelog imuniteta. Paraziti su nešto veći organizmi koji se ponašaju kao male životinje, a odgovorni su za čitav spektar bolesti - od običnog proljeva do malarije i drugih po život opasnih stanja.

Između zaraze i same bolesti postoji razlika. Zaraza nastaje prodiranjem bakterija, virusa, gljiva ili parazita u tijelo te njihovim razmnožavanjem; bolest pak nastaje kada dođe do oštećenja stanica u organizmu te posljedičnom pojavom znakova i simptoma. Do zaraze najjednostavnije dolazi direktnim kontaktom sa zaraženom osobom ili životinjom. Direktnim načinom se uzročnici zaraznih bolesti najčešće šire od čovjeka do čovjeka putem dodira, poljupca ili kapljičnim putem kod kašlja, a također i izmjenom tjelesnih tekućina za vrijeme spolnog odnosa ili transfuzije krvi. Moguć je prijenos bolesti i od zaražene životnije na čovjeka (što tada nazivamo zoonozama), kao i s majke na nerođeno dijete.

Osim direktnog načina zaraze, vrlo je česta i indirektna infekcija fizičkim kontaktom putem prljavih ruku. Naime, ruke su neprestano izložene različitim uzročnicima prisutnim na brojnim površinama i predmetima, što može dovesti do infekcije. Velik broj mikroorganizama prenose i tzv. vektori, poput komaraca, krpelja ili muha, a izvor zaraze često je i kontaminirana hrana ili voda. Infekcije se često dijagnosticiraju pregledom te laboratorijskom i mikrobiološkom obradom, no ponekad je potrebna pomoć radioloških slikovnih tehnika i biopsije. Ovisno o grupi mikroorganizama u liječenju su nam dostupni antibiotici, antivirotici, antifungici i antiparazitici. Ipak, s obzirom da se virusi razmnožavaju unutar naših stanica, borba s njima je nerijetko vrlo složena, dok s druge strane zabrinjava porast rezistentnih bakterijskih i gljivičnih vrsta. Zbog toga je važno poznavati osnovne metode smanjenja rizika od zaraze, među kojima je najvažnije pranje ruku.

Otrovanja

Otrov je svaki proizvod ili tvar koja može štetno djelovati na organizam ako se koristi na pogrešan način ili u pogrešnoj količini. Dakle, potencijalnu opasnost za otrovanje predstavljaju brojne tvari koje koristimo u svakodnevnom životu ili radu. Tri su osnovna puta ulaska otrova u ljudsko tijelo: gutanje, udisanje i prolazak kožne barijere. Neki otrovi su ujedno i toksini, što se poglavito odnosi na određene bakterijske produkte (poput bjelančevina koje dovode do botulizma). Moguća su i otrovanja gljivama kad se nejestivi primjerci zamijene za jestive, što može dovesti i do smrtnih posljedica.

Trovanje lijekovima i raznim kemikalijama najčešće je slučajno, stoga sve potencijalno opasne tvari treba čuvati o originalnoj ambalaži te ih dobro označiti. Ugljični monoksid čest je uzrok otrovanja u zimskom periodu kad je pojačana potreba za grijanjem, zbog čega se savjetuje redovito održavanje peći i dimnjaka. Većina pesticida proizvedena je kako bi se izazvao štetan učinak na ciljane organizme, premda je pojava akutnog ili teže uočljivo kroničnog otrovanje moguća i kod ljudi. Otrovanje određenim metalima (olovo, kobalt, antimon, arsen), ugljikovodicima (benzin, benzen) i djelovanje ionizirajućeg zračenja mogu imati brojne štetne učinke, stoga svakako treba obratiti pažnju na profesionalnu izloženost.

Akutni znakovi otrovanja vrlo su različiti, a ovise o vrsti otrova, količini, brzini i putu ulaska u organizam. Učinci se također razlikuju od osobe do osobe te mogu biti kumulativni. Kod otrovanja do kojih dolazi gutanjem najčešće se javlja mučnina, povraćanje i bol u trbuhu, što su u principu najčešći simptomi otrovanja gljivama. Udisanje otrovnih plinova nadražuje sluznicu dišnog sustava te dovodi do kašlja, gušenja i ubrzanog disanja. Kiseline i lužine spadaju u korozivne tvari, a izazivaju kemijske opekline (bilo na koži, bilo na sluznicama prilikom ingestije). Neki otrovi mogu dovesti do psihotropnog učinka i promjene ponašanja, vrtoglavice, glavobolje, grčenja pojedinih mišićnih skupina, a mogu utjecati i na rad srca. Ciljano liječenje ovisi o vrsti toksina ili unesenog otrova, a kod akutnih otrovanja se do dolaska liječnika primjenjuju adekvatne mjere prve pomoći.