Pubertet i uspjeh u školi

Pubertet i adolescencija

U svakodnevnom govoru često se zamjenjuju pojmovi pubertet i adolescencija. Pubertet obuhvaća samo tjelesne promjene koje su mjerljive; pubertet počinje u djevojčica rastom zadebljanja ispod bradavica na dojkama - telarche, a u dječaka povećanjem testisa - gonadarche; te u oba spola završava dosezanjem konačne tjelesne visine.

Pojam adolescencija obuhvaća i psihološke i socijalne promjene te, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, traje od 10. do 19. godine života, no puno je teže odrediti stvarno trajanje tog razdoblja zbog faktora koji nisu objektivno mjerljivi. Adolescencija kao razdoblje života, do početka 20. stoljeća bila je vremenski usko vezana uz pubertet (zasnivanje obitelji i ulazak u "svijet odraslih" bili su normalna pojava s nastupom spolne zrelosti), no razvojem industrijskog društva dolazi do razlika u fizičkom i psihosocijalnom sazrijevanju mladih osoba.

U zadnjih 100 godina uočen je sekularni trend sve ranijeg ulaska u pubertet (kao najvjerojatniji uzrok spominje se više masnog tkiva koje između ostalog izlučuje i estrogen, zbog sjedilačkog načina života te prisutnosti hormona u hrani) kao i sve duljeg trajanja adolescencije.

Pubertetske promjene

Promjene kroz koje mlado tijelo prolazi kroz pubertet uvjetovane su pojačanim lučenjem spolnih hormona (muškog hormona testosterona i ženskog hormona estradiola, u različitim omjerima kod dječaka i djevojčica). Pubertet započinje u djevojčica oko 10. godine života te traje u prosjeku 4 godine, dok u dječaka započinje oko 11. godine života i u prosjeku traje 6 godina, no vrijednosti unutar granica normale mogu varirati ovisno o etničkoj pripadnosti i socioekonomskim faktorima.

Prerana (prije 8. godine u djevojčica i 9. godine u dječaka) i prekasna (nakon 13. godine u djevojčica i 14. godine u dječaka) pojava puberteta upućuju na moguću endokrinu disfunkciju te je potrebno potražiti pomoć pedijatra - endokrinologa. Tijekom puberteta dolazi do spolnog sazrijevanja i sposobnosti za reprodukciju, naglog tjelesnog rasta, razvoja sekundarnih spolnih obilježja (dublji glas i izražena Adamova jabučica u dječaka, širi bokovi i rast grudi u djevojčica, pojava pubične dlakavosti, rast brade i povećanje mišićne i koštane mase u dječaka) te psiholoških promjena u mlade osobe.

Osobe u pubertetu, suočene s promjenama na svojem tijelu, promjenama u percepciji okoline i hormonski uvjetovanim oscilacijama raspoloženja (eng. mood swing) često imaju poteškoće s prihvaćanjem autoriteta te stalno preispituju sebe i svoju okolinu. Osim toga, skloniji su i devijantnom ponašanju (osobito dječaci) zbog povećanog lučenja testosterona (u odnosu na pretpubertetsko razdoblje) koji dokazano potiče agresiju. Poremećaj prihvaćanja autoriteta (kako roditeljskog, tako i učiteljskog) svoju podlogu ima u navedenom hormonski uvjetovanom agresivnom ponašanju, intelektualnom sazrijevanju koje vodi do kritičkog razmišljanja i preispitivanja stavova i odluka dotadašnjih autoriteta (jedna od tipičnih tegoba djece u pubertetu je to što su "neshvaćeni") i evolucijskoj potrebi hijerarhijskog uspona (u životinjskom svijetu često je viđen slučaj mladog netom sazrelog mužjaka koji ulazi u borbu s alfa-mužjakom da bi preuzeo dominantnu ulogu u čoporu).

Pubertet i škola

Svi navedeni psihofizički faktori, kao i društveni čimbenici (poslom uvjetovano odsustvo roditelja u odgoju, utjecaj popularne kulture na mlade) "krivci" su za česte sukobe dotad mirne i uspješne djece u pubertetu sa školskim učiteljima, devijantno ponašanje, pad koncentracije i slabiji školski uspjeh.

Tipične tegobe s kojima se roditelji i školski učitelji sučeljavaju s pubertetlijama su:

• smanjena koncentracija
• odbacivanje dosadašnjih obrazaca ponašanja i međuljudskih odnosa
• povlačenje u sebe (slika slična depresiji, no traje samo tijekom puberteta)
• emotivna nestabilnost
• promijenjena percepcija izgleda svojeg tijela (što kasnije može dovesti do poremećaja prehrane)
• sklonost samoranjavanju
• bježanje od odgovornosti
• eksperimentiranje sa alkoholom, cigaretama i drogom
• neodgovorno spolno ponašanje
• sklonost nasilju
• sklonost asimilaciji sa društvom (često se manifestira kao pristupanje navijačkim skupinama ili određenim supkulturama)

Iskusni školski učitelji znat će reagirati na promjene osobnosti u djece u pubertetu, te ih izvesti na pravi put, jer se često ispod krinke neprilagođenog i agresivnog djeteta krije izuzetno inteligentno dijete koje se nije prilagodilo na okolinu zbog svojeg odstupanja od prosjeka ili nove okoline. Svaki roditelj, bez obzira na prethodni školski uspjeh i obrazac ponašanja svoga djeteta, treba razumjeti da je dijete u pubertetu posebno osjetljivo biće, specifičnih potreba i pogleda na svijet, te pokazati dovoljnu razinu strpljenja i tolerancije da bi zajedno sa svojim djetetom tu fazu prelaska iz djetinjstva u odraslu dob prošli sa što manje posljedica, koje mogu utjecati na kasniji djetetov život.

Međutim, samo strpljenje i tolerancija ne znače ništa bez aktivnog uključivanja roditelja u odgoj (pa i u obrazovanje) svojeg djeteta na više mogućih načina:

• uključivanjem djeteta u izvannastavne (glazba, strani jezici) ili sportske aktivnosti (pogotovo momčadske sportove, gdje dijete kroz igru osim na tjelesnom planu napreduje i u međuljudskoj komunikaciji i prihvaćanju odgovornosti za svoja djela) - takvo dijete bolje će znati organizirati svoje vrijeme, družit će se s djecom sličnih interesa i imati priliku "ispucati" sav višak energije
• otvorenom komunikacijom na razini roditelj-dijete o svim temama (uključujući i teme poput spolnosti i ovisnosti)
• modificiranjem sustava nagrada-kazna pri valoriziranju školskih uspjeha
• kupovina videoigara ili najnovijih modela mobitela kao nagrada za školski uspjeh često zna biti kontraproduktivna - puno bolje je nagraditi dijete putovanjem na učenje stranog jezika ili školom skijanja
• kažnjavanje batinama ili kaznom, koja je svrha sama sebi, napravit će više štete nego koristi

Takav pristup u dosta obitelji pokazao se kao uspješan, ne samo tijekom puberteta nego i kao temelj za komunikaciju između roditelja i djeteta tijekom kasnijeg života. Ako roditelj ima teškoća u ostvarivanju komunikacije s djetetom, ili jednostavno nije dovoljno informiran da s djetetom diskutira o nekim stvarima (npr. zlouporabi droga ili odgovornom spolnom životu) može potražiti pomoć školskog psihologa ili specijalista školske medicine, koji su posebno educirani za pristup djetetu u pubertetu.