Otrovne gljive – kako izgledaju simptomi trovanja?

Branje gljiva – što treba znati?

Jestive šumske gljive predstavljaju dobar izvor zdrave i ukusne hrane, no nepažnja može dovesti do smrtnih posljedica. 

Branje gljiva predstavlja omiljenu rekreaciju mnogih ljudi. Iako boravak na svježem šumskom zraku i prilika za druženje s prijateljima u potrazi za ukusnim obrokom djeluje vrlo primamljivo, potrebno je imati na umu da posljedice nestručnog gljivarenja mogu biti opasne po život.

U Hrvatskoj postoji velik broj otrovnih gljiva te je neophodno ići u berbu u pratnji iskusnih gljivara. Kao dodatna sigurnost, uz današnju dostupnost interneta edukacija je dostupna doista svakome već i na samome terenu, čime se može spriječiti nepotrebno branje gljiva i održati ekosustav šume.

Najveći problem predstavljaju gljive koje su oblikom vrlo slične jestivim i kvalitetnim gljivama. Sudeći po izjavama otrovanih ljudi, otrovne gljive često su vrlo ugodnog okusa, tako da se može dogoditi da niti ne posumnjate na trovanje (poznato i kao micetizam) dok već ne bude prekasno. U ovom članku opisat ćemo trovanja nekim od najopasnijih šumskih gljiva, no ne smije se zaboraviti da je popis svih otrovnih gljiva vrlo dugačak.

Muhara

Muhara (lat. Amanita muscaria) je prava ljepotica među gljivama i njen specifičan izgled dobro je poznat gotovo svima. Otrovni spojevi u muhari su muscimol, ibotenička kiselina i muskarin. Muscimol i ibotenička kiselina djeluju halucinogeno, a kemijski spoj muskarin izaziva tzv. muskarinski sindrom - slinjenje, znojenje, suzenje, mučninu i povraćanje. Simptomi trovanja muharom ovise o količini pojedenog mesa ove gljive te variraju od mučnine, povraćanja, bolova u trbuhu i poremećaja ponašanja sve do grčeva, kome i prestanka disanja. Simptomi se obično javljaju 30 do 60 minuta nakon konzumacije te mogu potrajati i do nekoliko dana. Iako je trovanje muharom vrlo neugodno, najčešće nije smrtonosno jer se većina simptoma može ublažiti lijekovima. Unatoč svojem prepoznatljivom obliku, u slučaju obilne kiše može se dogoditi da se bijele točkice isperu sa crvenog klobuka, nakon čega muhara podsjeća na jestivu blagvu.

Panterina muhara

Možda nije toliko poznata kao obična, crvena muhara, no panterina muhara (lat. Amanita pantherina) mnogo je opasnija. Sadrži iste otrove kao crvena muhara no u većim koncentracijama. Trovanje je poznato i kao panterinski sindrom, a uključuje grčenje mišića, vrtoglavicu, poremećaje raspoloženja i halucinacije. Zbog svojeg slabije prepoznatljivog oblika u odnosu na običnu muharu, mogućnost zamjene sa srodnim jestivim gljivama iz roda Amanita još je izraženija. Muhare sadrže enteogeni spoj muscimol, zbog čega je poznata njihova zloupotreba u psihoaktivne svrhe, a neke kulture ih upotrebljavaju i u raznim ritualima. 

Crvenjača

Specifičnost trovanja crvenjačom (lat. Cortinarius orellanus) jest duga latencija pojave prvih simptoma. Glavni otrov crvenjače zove se orelanin, a uzrokuje simptome trovanja poznate kao orelaninski sindrom. Prvi znakovi bolesti pojavljuju se često tek nakon nekoliko tjedana, zbog oboljeli niti ne povezuju simptome s konzumacijom gljive. Trovanje u početku nalikuje gripi (glavobolja, mučnina, bolovi u trbuhu), a kasnije se javlja zatajenje bubrega, koje može dovesti do smrtnog ishoda. Zasada ne postoji specifičan protuotrov pa je neophodno simptomatsko liječenje. Crvenjaču je lako moguće zamijeniti s jestivom lisičarkom.

Zelena pupavka

Zelena pupavka (lat. Amanita phalloides) jedna je od najotrovnijih gljiva u Hrvatskoj i odgovorna je za većinu smrti uzrokovanih micetizmom. Gljivari moraju biti na vrlo velikom oprezu jer ova gljiva izgledom podsjeća na jestivu gljivu blagvu (lat. Amanita cesarea). Dovoljno je samo 30 grama ove gljive da ubije čovjeka. Glavni otrov zelene pupavke jest α-amanitin, tvar koja djeluje toksično na jetru i bubrege. Simptomi trovanja najčešće se javljaju tek nakon što je prošlo 24 sata od konzumacije gljive, zbog čega je dijagnoza otežana, a kasno je i za terapijsko praženjenje želuca. Prvi simptomi su proljev i grčevi u trbuhu, no oni spontano prestaju navodeći oboljeloga da pomisli da je ozdravio. Međutim, nakon 4-5 dana dolazi do zatajenja jetre i bubrega što u velikom broju slučajeva dovodi do smrti. Jedini pravi lijek u toj fazi je hitna transplantacija jetre. Slične zelenoj pupavki su podjednako otrovne bijela pupavka (lat. Amanita verna) i smrdljiva pupavka (lat. Amanita virosa).

Ludara

Rubroboletus satanas, vražji vrganj ili ludara otrovna je gljiva koju je moguće zamijeniti s vrlo popularnim pravim vrganjem. Uz manje količine muskarina, iz ove je gljive izoliran glikoprotein bolesatin, koji može izazvati mučninu, povraćanje i krvave proljeve kod otrovane osobe. Stručnjaci smatraju da je količina muskarina koja se nalazi u vražjem vrganju nedovoljna za izazivanje tipičnih simptoma trovanja tim spojem. Za razliku od pravog vrganja, ludara ima vrlo neugodan miris, a meso mu postaje plave boje kada se izloži svježem zraku, na što je svakako potrebno obratiti pozornost kada se razmatra branje ove gljive.

Ako niste sigurni - nemojte jesti takvu gljivu!

Naravno, postoji još čitav niz otrovnih gljiva na koje možete naići u šumi. Iako ih većina nije smrtonosno, trovanje je gotovo uvijek praćeno vrlo neugodnim simptomima poput mučnine, povraćanja i bolova u trbuhu. Ako niste sigurni je li lijepi vrganj koji ste ubrali doista vrganj ili vam klobuk sunčanice nekako neobično izgleda - nemojte jesti takvu gljivu. Uvijek berite mlade gljive, svježeg izgleda, s jasno izraženim svim karakteristikama. Postoje brojni mitovi o tome kako prepoznati otrovnu gljivu, a posebno je opasno nasjesti na priče kako otrovne gljive kuhanjem gube svoj otrov. Otrov je u većini slučajeva termostabilan, što znači da se kuhanjem ne uništava. Prije sljedećeg odlaska u šumu svakako se posavjetujte sa stručnjakom i educirajte se pomoću stručne literature. Obratite pažnju na svaki opisani detalj te pažljivo proučite podudara li se fotografija u literaturi s gljivom koju proučavate. Postoji li i najmanja sumnja u identifikaciju – tu gljivu nemojte konzumirati.