Krpeljni meningoencefalitis

Simbiotski odnos virusa i krpelja

Uzročnik krpeljnog meningoencefalitisa je RNA virus iz roda Flavivirus i obitelji Flaviviridae. Prvi je puta izoliran u Rusiji još 1937. godine. Postoje tri podvrste virusa s različitim kliničkim prezentacijama: zapadnoeuropski tip, sibirski tip te dalekoistočni tip. Dalekoistočni tip je teži i nerijetko ima visoku stopu smrtnosti, dok u Hrvatskoj i drugim okolnim zemljama prevladava zapadnoeuropski tip krpeljnog meningoencefalitisa s blažim tijekom bolesti.

Sam virus se nalazi u slini krpelja, koji putem uboda bolest prenosi na ljude. Ixodes ricinus najrasprostranjenija je vrsta krpelja na području Hrvatske, a populacija mu je gušća u sjevernim dijelovima zemlje. Životni ciklus mu traje između dvije i četiri godine, primarno stanište su mu šume i livade, a u svoja tri razvojna stadija (nimfa, larva, odrasli) samo se jednom hrane na sisavcima. Najčešće kao napasnika susrećemo odraslu ženku koja ima karakteristični crvenkasti zadak. Najaktivniji su od proljeća pa do rane jeseni, dok su u zimskom razdoblju aktivni samo kad se radi o blagim zimama. Prirodni rezervoar virusa su ptice i sitni šumski glodavci, a uslijed transovarijalnog prijenosa s jedne na drugu generaciju rezervoar infekcije može biti i sam krpelj.

Epidemiološka situacija u Hrvatskoj

Krpeljni meningoencefalitis je bolest prirodnih žarišta, što znači da se javlja na područjima koja odgovaraju vektoru i prenosiocu – u ovom slučaju krpelju. Zemljopisna raspodjela oboljelih osoba ovisi o zaraženošću krpelja u određenom području, dakle nije svaki krpelj automatski i zaražen navedenim virusom. Prema nekim starijim istraživanjima, smatra se da su u Hrvatskoj zaražena tri krpelja od njih tisuću. Ova bolest je u principu karakteristična za sjeverne krajeve Hrvatske, a veći broj oboljelih se bilježi i u susjednim sjevernim zemljama (Slovenija i Mađarska).

Godišnje se u Hrvatskoj u prosjeku prijavi 25 osoba oboljelih od krpeljnog meningoencefalitisa. Iz godine u godinu taj broj oscilira, pa je tako u prošlom desetljeću najveći broj oboljelih zabilježen 2004. godine (35 osoba), a najmanji 2007. godine (11 osoba). Regije gdje je dokazan najveći broj oboljelih su Koprivničko-križevačka, Međimurska, Krapinsko-zagorska i Bjelovarsko-bilogorska županija. U Zagrebu potencijalna mogućnost zaraze postoji na obroncima Medvednice, no sam rizik zaraze na tom području je vrlo nizak te se svake godine javlja svega par oboljelih. Prirodno žarište virusnog krpeljnog meningoencefalitisa postoji i u Gorskom kotaru, no tu je također riječ o niskovalentnom žarištu s malim brojem oboljelih osoba.

Klinička prezentacija krpeljnog meningoencefalitisa

Većina zaraženih osoba uopće ne oboli, a u slučaju razvoja kliničke slike bolest uglavnom pokazuje bifazični tok. Nakon razdoblja inkubacije koje traje između jednog i dva tjedna, u 90 posto pacijenata se javljaju simptomi nalik gripi kao što su opća slabost, glavobolja, povišena tjelesna temperatura i bolovi u mišićima cijelog tijela. Slijedi razdoblje latencije ili zatišja (period bez simptoma) u trajanju od 4 do 10 dana, nakon čega se kod manjeg broja bolesnika naglo javlja druga, meningoencefalitična faza. U toj fazi se uz opće simptome javljaju i znakovi upale mozga, moždanih ovojnica ili leđne moždine, što u najtežim slučajevima može dovesti i do paralize dišne muskulature te smrtnog ishoda. Treba naglasiti kako se ipak kod najvećeg broja bolesnika bolest manifestira blagim kliničkim tijekom.

Kako se pravilno zaštititi?

S obzirom da specifično liječenje ne postoji, već se teže oboljelima pomaže isključivo suportivnim mjerama, ključ borbe protiv ove bolesti leži u prevenciji. Tijekom boravka u prirodni važno je nositi prikladnu odjeću, što prvenstveno znači duge rukave i nogavice uz zatvorenu obuću (kao što su gumene čizme). Nadalje, važno je hodati adekvatno obilježenim stazama, ne se provlačiti kroz visoku travu i žbunje, a valja izbjegavati i ležanje na tlu. Tijekom boravka i povratku iz prirode (a pogotovo ako se radilo o boravku u prirodnim žarištima) potrebno je pregledati odjeću i čitavo tijelo, s naglaskom na prepone, pregibe, područje iza uha, a kod djece i vlasište. U slučaju da se na tijelu otkrije krpelj, nužno ga je odstraniti s kože na pravilan način – pincetom uz rotaciju kako bi ga se izvuklo zajedno s rilcem.

Od koristi je svakako i upotreba repelenata (sredstava protiv uboda insekata) na otkrivene dijelove tijela. Postoje dvije skupine repelenata: konvencionalni (sintetski) i biopesticidi (od sastojaka prirodnog podrijetla). Važno je naglasiti kako repelenti ne pružaju zaštitu od uzročnika bolesti koje krpelji mogu prenijeti, već od samog ugriza. Kako su repelenti djelotvorni samo nekoliko sati, sredstvo je potrebno nanijeti više puta ukoliko u slučajevima cjelodnevnog ili višednevnog boravka u prirodi, a nakon povratka tretirane dijelove kože treba oprati.

Osobama koje (bilo rekreativno, bilo profesionalno) učestalo borave u prirodi, kao i onima koji žive u sjevernim krajevima Hrvatske, preporučuje se cijepljenje koje je vrlo učinkovito. Klasična shema cijepljenja podrazumijeva davanje dvije doze u razmaku od mjesec dana, dok se treća daje nakon devet mjeseci do godinu dana. Za dostatno održavanje zaštite potrebno je docjepljivanje svake tri godine jednom dozom cjepiva. Zimski mjeseci predstavljaju idealan period za cijepljenje jer se do proljeća stvori potrebna specifična zaštita. Postoji i tzv. pasivna imunizacija (davanje gotovih protutijela) u slučajevima kad se osobama s područja visokog rizika dogodio ubod, a krpelj je na koži ostao duže vrijeme.

Zaključak

Premda krpeljni meningoencefalitis ne predstavlja veliki javnozdravstveni problem, mogućnost zaraze i razvoja bolesti postoji, napose u područjima prirodnog žarišta. Pridržavanje mjera prevencije učinkovito smanjuje mogućnost infekcije na sami minimum, a izletnicima, planinarima, brdskim trkačima i svima drugima koji često borave u prirodi se svakako preporučuje cijepljenje kako bi što bezbrižnije provodili ljetne dane na otvorenom.