Epileptički napadaj

Kako nastaje epileptički napadaj?

Živčane stanice mozga međusobno komuniciraju putem molekula (tvari) zvanih neurotransmiteri. Prilikom otpuštanja neurotransmitera nastaju elektro-kemijski signali koji se prenose s jedne na drugu stanicu (neurone). Epileptički napad je klinička manifestacija prekomjernog, abnormalnog i hipersinkronog izbijanja kortikalnih neurona određene regije ili šireg područja mozga. Sukladno tome, epilepsija je stanje u kojem postoji rizik ponavljanja epileptičkih napadaja.

Kako prepoznati epileptički napadaj?

Epileptički napadaji se klinički mogu podijeliti u fokalne napadaje s ili bez poremećaja svjesnosti (u ranijoj terminologiji zvani parcijalni jednostavni ili kompleksni napadaji), te generalizirane ili nesvrstane napadaje (nepoznatog podrijetla). Neki bolesnici tijekom vremena nauče prepoznati simptome kojima započinje napadaj, pojam zvan aura, a prezentiraju se simptomima poput nelagode, straha, mučnine, pogotovo u području trbuha ili želudca (epigastrija).

Fokalne napadaje je u nekim slučajevima teže prepoznati, pogotovo u općoj populaciji, jer njihova prezentacija može biti različita - od naizgled neprimjetnog do bizarnog ponašanja bolesnika. Za vrijeme trajanja fokalnog napadaja bolesnik može imati osjetne (senzorne) simptome poput mravinjanja ili strujanja u dijelovima tijela, motorne simptome (smetnje govora, trzanje, grčenje, izvijanje jednog ili više udova, očiju, glave, lica ili dijela lica: usne, oka, obraza) ili pak može imati slušne, vidne, mirisne ili okusne halucinacije. Fokalni napadaji ponekad ne izgledaju kao epileptički napadaji; osoba može okrenuti glavu i/ili oči u jednu stranu, izvijati jedan ili više udova, imati fiksirani položaj ruke i/ili noge, trzati dijelom tijela, imati neobične ponavljajuće kretnje (trljati rukom, češkati se, mljackati, brisati, tapkati, treptati), kao i bizarno se ponašati (glasati se čudno, proizvoditi čudne zvukove, smijati se). Za vrijeme ovakvih napadaja osoba je pri svijesti i može imati djelomičan uvid što im se događa (fokalni napad s očuvanom svjesnosti) ili biti nesvjesna svojih kretnji i ponašanja (fokalni napad s poremećajem svjesnosti). Ponekad osoba oskudno komunicira s sugovornikom odgovarajući kratko ili nepovezano. Ovakvi napadaji mogu trajati minutama ili satima. Kod nekih bolesnika napadaji počinju u obliku fokalnog napadaja te prelaze u generalizirani oblik ili grand mal, poznat i po nazivu "pravi napadaj" u općoj populaciji.

Pojedini napadaji su vrlo kratki (par sekundi) i često prođu neopaženi poput prekidanja neke radnje (npr. usred govora ili fizičkog rada) kada osoba se "isključi" pa potom "uključi" i nastavi radnju, a da pri tome nije svjesna što se dogodilo. U medicinskoj terminologiji se nazivaju apsance napadaji.

Nakon generaliziranog i fokalnog napadaja s poremećajem svjesnosti osoba je često zbunjena, usporena, umorna, smetena ili pospana, ponekad se žali na glavobolju, te se ne sjeća cijelog događaja. Bitno je naglasiti da se svi opisani napadaji smatraju epileptičkim napadajima, a liječe se  primjenom benzodiazepina, antiepileptika ili anestetika od strane medicinskog osoblja ili educirane osobe.

Kako prepoznati 'grand mal' napadaj?

Grand mal napadaj se obično lako prepozna, nastupa naglo, bez ili s predosjećajem (aurom) ili kao nastavak fokalnog napadaja. S obzirom da se nagli gubitak svijesti događa za vrijeme izvođenja bilo koje radnje (npr. hodanje, sjedenje, spavanje) osoba se može udariti i ozlijediti ukoliko padne. U nekim situacijama krik prethodi napadaju. Pogled osobe može biti fiksiran u bilo kojem smjeru, čeljust je stisnuta, osoba nije u kontaktu, čuje se otežano disanje, može se pojaviti slina ili pjena na ustima, osoba može poplaviti ili se ugristi za jezik, udovi i/ili glava su u grču, a mogu se izvijati i/ili tresti, a osoba također može izgubiti kontrolu nad sfinkterima (pomokriti se ili defecirati).

Što je epileptički status?

Epileptički status je stanje koje nastaje za vrijeme dugotrajnog napadaja ili više napadaja zaredom prilikom kojih osoba ne dolazi k svijesti u trajanju 5 ili više minuta te se smatra hitnim stanjem u medicini.

Koje su posljedice epileptičkog napadaja?

Ozbiljne traume glave ili tijela mogu nastati tijekom napadaja uslijed pada bolesnika. U pravilu kod osobe se nakon jednog epileptičkog napadaja obično ne primijete nikakve posljedice. No, dugotrajnim promatranjem bolesnika s epilepsijom istraživanja su pokazala da akumulacijom napadaja ipak može doći do određenih kognitivnih i bihevioralnih promjena.

Je li svaki gubitak svijesti epileptički napad?

Ne. Gubitkom svijesti se podrazumijeva stanje u kojem osoba nije u verbalnom i neverbalnom kontaktu, nije ju moguće razbuditi i nije u stanju surađivati, te se ne sjeća vremenskog perioda dok nije bila pri svijesti. Pri tome osoba može i ne mora imati određene konvulzivne elemente, a može se pomokriti i sl. Uzroci gubitka svijesti su raznovrsni i najčešće nisu posljedica prekomjernog elektrokortikalnog izbijanja neurona (npr. intoksikacija lijekovima ili supstancama, trauma, metabolički, kardiovaskularni, cerebrovaskularni, infektivni, psihogeni uzroci). S obzirom na različit spektar prezentiranja epileptičkih napadaja procjenu o kakvom se gubitku svijesti radi je potrebno prepustiti liječniku (epileptologu).

Predstavlja li svaki epileptički konvulzivni napadaj dijagnozu epilepsije?

Ne. Ukoliko je osoba doživjela epileptički napadaj ili bilo koji oblik konvulzija (grčenja) ne znači da boluje od epilepsije. Neke osobe će tijekom života imati samo jedan napadaj (8-10%). Rizik od ponavljanja napadaja unutar 2 godine nakon prvog neprovociranog napadaja iznosi 20-45%, a ovisi o ostalim pridruženim čimbenicima rizika. Dijagnozu epilepsije postavlja specijalist neurolog na temelju kliničke slike, povijesti bolesti, dijagnostičke obrade i praćenja bolesnika. Prema definiciji 'Internacionalne Lige Protiv Epilepsije' (ILAE) dijagnoza epilepsije se može postaviti kada je osoba doživjela najmanje dva neprovocirana napadaja u razmaku dužem od 24 sata. Kod određenih slučajeva dijagnoza epilepsije se može postaviti nakon prvog neprovociranog napadaja.

Postoje li provokacijski čimbenici za razvoj epileptičkih napadaja?

Da. Naime, osobe s nižim podražajnim pragom elektrokortikalne ekscitabilnosti neurona će biti podložne da u određenim situacijama ili pod određenim utjecajem razviju konvulzivni napadaj. To se odnosi na konzumaciju alkohola, febrilno stanje, metabolički disbalans, apstinencijska stanja (alkohol, benzodiazepini), predoziranje lijekovima ili drogama (npr. amfetamini, kokain), akutni moždani udar ili traumu, zatajenje organa ili pak infektivna stanja.

Navedene situacije su također potencijalna rizična stanja u kojima osobe s dijagnosticiranom epilepsijom mogu dobiti napadaj. Također osobe koje boluju od epilepsije mogu razviti napadaj prilikom intenzivnog treninga, u situacijama pod stresom ili emocionalne uzbuđenosti, neispavanosti (tijekom jednog ili više dana manjka sna), izloženosti slušnim (glasna muzika) ili vidnim stimulansima (duže gledanje u monitor, titranje slike ili svjetla), a kod nekih žena tijekom menstrualnog ciklusa. Nagli prekid ili preskakanje uzimanja antiepileptičke terapije također može uzrokovati epileptički napadaj.

Može li se utjecati na pojavu epileptičkih napadaja?

Da. Stil i način života mogu kod nekih bolesnika modificirati učestalost pojave napadaja. Redovito uzimanje propisane antiepileptičke terapije, uredan ritam spavanja, izbjegavanje stresa i konzumacije alkohola, pa čak pozitivan stav i prihvaćanje bolesti mogu imati utjecaj na frekvenciju pojave napadaja.

Kako pristupiti osobi s epileptičkim napadajom?

Konvulzivni napadaji znaju biti dramatični, no potrebno je ostati priseban i pokušati pomoći osobi. Promatrač treba uputiti drugog promatrača ili prolaznika da pozove hitnu pomoć, pogotovo ukoliko napadaj traje dulje od pet minuta. Ukoliko nema tu mogućnost prvi korak je zbrinuti bolesnika s napadajem.

Konvulzivni napadaj najčešće traje par minuta i obično je sam napadaj već prošao prilikom dolaska hitne pomoći. Stoga je za vrijeme trajanja napadaja bitno osigurati da se osoba ne ozlijedi, odnosno poleći osobu na pod na bok da može disati, otkopčati okovratnik košulje, razvezati kravatu i slično. Simptomi poput otežanog disanja, stisnuta čeljust, pjena na ustima ili plava bolja kože su dio prezentacije samog napadaja, te je pri tome bitno naglasiti da se osobi ne guraju nikakvi predmeti ili prsti u usta.

Ne treba držati bolesnika tijekom konvulzija, niti pokušavati fizički zaustaviti grčeve. Ako postoje objekti ili namještaj u blizini pacijenta treba ih odmaknuti da prilikom grčenja ne bi došlo do ozljede, te postaviti mekan predmet pod glavu. Ukoliko primijetimo fokalni oblik epileptičkog napadaja kod kojih je osoba pri svijesti, poput zagledavanja, otežanog govora, ritmičkih ponavljanja nekih kretnji, treba sugerirati bolesniku da legne.