Epilepsija u dječjem vrtiću

Epilepsija i odgojno obrazovne ustanove

Epilepsija je obilježena epizodičnom i kroničnom prirodom smetnji. Epileptički napadaji, kao epizodični poremećaji, mogu uključivati pojave gubitka svijesti, grčeva tijela, gubitka kontrole sfinktera, ozljeda i nerijetko zastrašujuća psihička iskustva. Nepredvidljivost pojave napadaja uzrokuje neprestanu brigu obitelji djeteta kao i samog djeteta. Osim epizoda napadaja tu su i ostali čimbenici -socijalni, psihološki, ponašajni, obrazovni, kulturalni i drugi - koji utječu na život djece koja boluju od epilepsije, njihovih obitelji i bliske socijalne okoline. Ovi se čimbenici individualno razlikuju od jednog do drugog oboljelog, ali imaju značajan utjecaj na svakodnevnu kvalitetu života svakog djeteta s epilepsijom.

Odgojno obrazovne ustanove, poput dječjeg vrtića, zasigurno su nakon obitelji druga najvažnija socijalna sredina za dijete. Tu se, uz stjecanje znanja i sposobnosti, razvijaju i socijalne vještine. Kroz odnose s vršnjacima djeca zadovoljavaju razvojni zadatak za emancipacijom, razvijaju svoje samopoštovanje i grade sliku o sebi. Okruženje dječjeg vrtića može podići ili narušiti očekivanje oboljelog djeteta, tj. uljepšati ili narušiti sliku o sebi.

Odgajatelji svojim stavovima i načinom pristupa djetetu oboljelom od epilepsije bitno utječu na uspjeh ili neuspjeh socijalnog razvoja. Na nesreću većina odraslih osoba nije svjesna svojih utjecaja, prirode ove bolesti i njenih posljedica za dijete; tako često umjesto da maksimalno normaliziraju život djeteta u dječjem vrtiću, obitelji i odnose s vršnjacima, odrasli često nastupaju pretjerano zaštitno prema djeci s epilepsijom odvajajući ih od skupine zdravih vršnjaka.

Što odgajatelj mora znati o djetetu s epilepsijom u dječjem vrtiću?

Dijete koje boluje od epilepsije ne razlikuje značajno se od druge djece, no postoje određene činjenice koje se moraju poštivati i poznavati kako bi svakodnevne aktivnosti djeteta s epilepsijom u dječjem vrtiću bile što kvalitetnije. Uloga odgajatelja ključna je za dobru integraciju i adaptaciju djece oboljele od epilepsije. Neprihvatljivo je javno predstavljanje i demonstracija bolesti ispred ostale djece, iako bolest kao takvu nije potrebno prikrivati, niti skrivati, budući da se takvim postupkom samo još više produbljuje stigmatizacija kao i socijalna izolacija.

Stoga bi već prilikom polaska djeteta s epilepsijom u dječji vrtić trebalo neophodno saznati što više činjenica o prirodi djetetove bolesti. Osnova pitanja na koja odgajatelj mora dobiti odgovor su:

• Koju vrstu epileptičkog napadaja dijete ima (opis)?
• Pomokri li se dijete tijekom napadaja?
• Koliko dugo traje napadaj?
• Koliko dugo se dijete mora odmarati nakon epileptičnog napadaja?
• Koliko često se napadaji ponavljaju?
• Što učiniti tijekom i neposredno nakon napadaja?
• Da li se napadaji javljaju u određeno doba dana?
• Da li postoje određeni "okidači", tj. provokativni čimbenici za izazivanje napadaja?
• Postoje li kakva ograničenja u dnevnim aktivnostima?
• Koliko često dijete uzima lijek?
• Da li mora uzeti lijek i u dječjem vrtiću?
• Postoje li kakve neželjene pojave korištenog lijeka vezane uz dnevne aktivnosti u dječjem vrtiću?

Manifestacija epileptičkih napadaja

Osnovna podjela epileptičkih napadaja je na generalizirane i žarišne. Kod generaliziranih napadaja pretjerana električna aktivnost zahvaća istovremeno cijeli mozak. Žarišni (nekad nazivani parcijalni) napadaji obilježeni su pretjeranom moždanom aktivnošću samo jednog dijela mozga, a ovisno o dijelu mozga koji je zahvaćen, ovisit će i sam izgled napadaja. Roditelj zna točno opisi kakav tip napadaja se javlja kod njegovog djeteta, jer je nažalost sam tome prisustvovao. Ponekad postoji i video zapis, koji roditelj može pokazati. Svaki napadaj ne mora izazvati nekontrolirano ispuštanje mokraće i stolice; ipak, navedeno je dobro znati da bi se nakon napadaja dijete moglo presvući u čistu, suhu rezervnu odjeću, koja bi valjalo uvijek imati spremnu.

Epileptički napadaj uobičajeno traje 1 do 2 minute, rijetko kada duže. Svaki napadaj koji traje do 5 minuta ne predstavlja medicinsku hitnost. Dijete s napadajem ne mora biti svjesno svojeg stanja, ne mora se sjećati napadaja, stoga je prva uloga odrasle osobe prepoznati epileptički napadaj. Roditelj zna koliko dugo najčešće traje napadaj kod njegovog djeteta.

Nakon napadaja djeca su uobičajeno pospana, stoga je najbolji postupak da nakon napadaja odspavaju. Koliko će trajati razdoblje sna ili koliko će vremena proteći da se dijete opet uključi u svakodnevne aktivnosti izrazito je individualno. Na dan napadaja poželjno je ograničiti preveliku fizičku aktivnost, no uglavnom se  već drugi dan po napadaju dijete može uključiti u svakodnevne aktivnosti. Svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete, te će (ako ga se upita) moći dati najbolji savjet koliko njegovom djetetu treba odmora prije nego li započne s uobičajenim aktivnostima nakon epileptičkog napadaja. 

Kako se ponašati za vrijeme i nakon epileptičkog napadaja?

Tijekom samog epileptičkog napadaja treba pokušati ostati miran, budući da napadaj uglavnom prestaje spontano unutar 1 do 2 minute. Potrebno je uvijek provjeriti vrijeme da se točno zna dužina trajanja napadaja. Dijete je potrebno okrenuti na bok, udobno smjestiti koliko je to moguće, ukloniti predmete koji mogu izazvati ozljedu, eventualno skinuti naočale djetetu, osloboditi usku odjeću oko vrata, a ispod glave staviti mekani smotuljak (jakna, jastučić, i slično). Ostalu djecu, sudionike tijekom napadaja, potrebno je smiriti mirnim glasom, tonom i ponašanjem odavati povjerenje. Nakon napadaja dijete može biti zbunjeno ili pospano te je potrebno ostati uz njega do potpunog oporavka. Nakon napadaja poželjno je primjernim riječima objasniti djetetu i ostaloj djeci što se dogodilo. Uvijek je korisno unaprijed se dogovoriti s roditeljem kako postupiti ukoliko se napadaj dogodi tijekom boravka u dječjem vrtiću. Zasigurno treba obavijestiti roditelje, a nije pogrešno ni pozvati hitu medicinsku pomoć, ukoliko nije dogovoreno drugačije s roditeljima.

Hitnu medicinsku pomoć potrebno je uvijek pozvati ukoliko se radi o prvom napadaju u životu (ili ukoliko se tako pretpostavlja), kada napadaj traje duže od 5 minuta, kod ponavljanja napadaja bez oporavka svijesti, kod više napadaja nego što dijete ima uobičajeno ili kod drugačijeg tipa napadaja. Također je obvezno potrebno pozvati hitnu medicinsku pomoć ukoliko se dijete ozlijedilo tijekom napadaja, ukoliko se napadaj se desio u moru/bazenu i dolazi do slabijeg oporavka disanja. Bez obzira na dužinu napadaja, prisustvovanje napadaju je neugodno i stresno iskustvo, te se hitna medicinska pomoć uvijek poziva i prema slobodnoj procjeni očevidaca.

Primjenu određenih lijekova u cilju sprječavanja napadaja koji je započeo treba dogovoriti s roditeljima. U našim prilikama se najčešće koristi diazepam rektalno ("primjena lijeka tekućeg oblika, tj. klizma u guzu"). Ne smije se pokušavati prekinuti napadaj ili sprečavati trzajeve čvrstim stiskom djeteta. Nadalje, nije potrebno stavljati ništa djetetu u usta, a tijekom i neposredno nakon napadaja ne treba nuditi hranu niti piće do potpunog oporavka. Dijete nije potrebno pomicati tijekom napada osim ako je ugroženo, kao što je primjerice pad u blizini radijatora.

Nepredvidivost epileptičkih napadaja u djece

Ponavljanje napadaja izrazito je individualno i ovisi o tipu epilepsije. Epilepsija predstavlja pojam za više od četrdeset jasno definiranih sindroma. Sama definicija epileptičkih sindroma uključuje ne samo tip napadaja nego i dob kada se bolest javila, uzrok, poremećaja, specifični nalaz elektroencefalografskog snimaka moždane aktivnosti (EEG), odgovor na primijenjenu terapiju kao i sam tijek bolesti i prognozu. Valja istaći da je u 60 posto slučajeva epilepsija dječje dobi izlječiva i prolazi.

Ipak, upravo nepredvidivost epileptičkog napadaja je ono što najviše plaši roditelje i okolinu. Napadaj se može desiti u svako vrijeme, premda postoje određeni provocirajući čimbenici koje je potrebno znati kako bi se napadaj eventualno mogao spriječiti. Navedeno je potrebno znati jer brojne zabrane i ograničenja koja se nameću djeci s epilepsijom u osnovi proizlaze iz straha od posljedica epileptičnog napadaja i služe kao opravdanje istih, a izravno utječu na ponašanje, kao i psihosocijalno funkcioniranje djece.

Napadaji se najčešće događaju tijekom uspavljivanja i buđenja, pa je u to vrijeme potrebno obratiti pojačanu pažnju na dijete. U određenih, ali ne u svih tipova epilepsije, trepereće svijetlo i hiperventilacija (produženo duboko disanje) mogu izazvati napadaj. Ipak, napadaj se nikad ne dešava tijekom fizičke aktivnosti poput trčanja ili vožnje biciklom kad se dijete isto tako zadiše. Stoga zabrane i ograničenja koje se nameću djeci oboljeloj od epilepsije mogu biti opravdane, ali i neopravdane. Najčešće se napadaji dešavaju zbog propuštenog uzimanja lijeka, nedostatka sna, povišene tjelesne temperature, pretjerane vrućine i pretjeranog znojenja, kao i kod nepravilnog uzimanja obroka ili propuštanja redovitih obroka.

Dvije trećine djece uz pravilno uzimanje lijekova nema napadaja. Antiepileptički lijekovi najčešće se koriste u jutarnjim i večernjim satima, dva puta na dan, te rijetko postoji potreba da se lijekovi primjenjuju tijekom boravka djeteta u dječjem vrtiću. Većina lijekova ima prolazne neželjene pojave koje se najčešće očituju pospanošću. Roditelj bi trebao upoznati odgajatelja s načinom uzimanja lijeka, te s eventualnim neželjenim pojavama koje mogu utjecati na dnevnu aktivnost djeteta. 

Nezamjenjiva uloga odgajatelja

Stavovi i saznanja o epilepsiji mijenjali su se tijekom povijesti, no dominantno shvaćanje bolesti karakterizirano je izrazitom stigmatiziranošću sve do današnjih dana. Odgajatelj bi trebao biti educiran o epilepsiji u tolikoj mjeri da sama simptomatologija epileptičnog napadaja u njemu ne izazove strah, da može pružiti prvu pomoć djetetu tijekom napadaja, te da prevlada dramatičnu reakciju okoline na pojavu epileptičke simptomatologije, kao i odbacivanje od strane vršnjaka i socijalnu izolaciju. Odgajatelj može uvelike premostiti jaz unutar skupine vršnjaka koji se očituju zabranom druženja s djecom oboljelom od epilepsije, kao i nepozivanja istih na proslave rođendana i druženja od strane vršnjaka, a nametnuti su od strane roditelja, potičući druženje edukacijom, te destigmatizacijom oboljele djece. Ukoliko to izostane sam odgajatelj sudjeluje u stigmatiziranju oboljelog djeteta.

Zaključak

Ne postoji bolest koja se može manje generalizirati nego li je epilepsija. Epilepsija se jedinstveno manifestira kod svakog djeteta. Svako dijete s epilepsijom ima "svoju epilepsiju". Stoga sve navedeno treba preispitati u izravnom kontaktu i ophođenju s roditeljima djeteta oboljelog od epilepsije. Osnovno je upoznati svako dijete ponaosob, te svoje ponašanje prilagoditi njemu i "njegovoj" epilepsiji.