Šećerna bolest tipa 2 najčešći je oblik šećerne bolesti. Javlja se većinom u starijoj dobi. Ponekad ga neispravno nazivaju i starački dijabetes, ali povećana učestalost debljine pomiče dobnu granicu sve ranije pa je moguća i sve češća njegova pojava i u mladih.
Povećani rizik za razvoj šećerne bolesti tipa 2 imaju u prvom redu osobe koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu. Rizik je posebno velik ako je debljina posebno izražena u području struka, ako je povišen krvni tlak i povećane masnoće u krvi. Naslijeđe je također važan čimbenik u povećanju rizika za šećernu bolest tipa 2. Ako je u obitelji netko od predaka ili srodnika imao šećernu bolest, učestalost njene pojave je značajno veći.
U šećernoj bolesti tipa 2 sposobnost lučenja inzulina većinom je održana barem u početku, međutim organizam je otporan na njegovo djelovanje i inzulin ne uspijeva izvršiti svoju ulogu. Taj poremećaj temeljni je uzrok šećerne bolesti tipa 2 i nazivamo ga inzulinska rezistencija.
U početku se šećerna bolest tipa 2 obično uspješno liječi dijetom, povećanjem tjelesne aktivnosti te po potrebi tabletama. Tijekom godina i lučenje inzulina u gušterači može postati nedostatno pa je potrebno liječenje inzulinom.
Šećerna bolest tipa 1 javlja se najčešće u mlađih osoba, iako može početi u bilo kojoj dobi. U ovom tipu šećerne bolesti inzulina nema jer ga gušterača ne proizvodi. To se događa zbog upalne reakcije tijela protiv vlastitih stanica gušterače. Uzrok razvoja šećerne bolesti tipa 1 je još nepoznat, ali vjerojatno se radi o kombinaciji nasljedne sklonosti i okolišnih čimbenika poput virusa koji su okidač za početak bolesti.
Tip 1 šećerne bolesti ne može se spriječiti. Manje od 10% osoba sa šećernom bolešću ima tip 1.
U tipu 1 šećerne bolesti važno je znati da je primjena nadoknade inzulina jedini lijek. Nekad tijekom prve godine bolesti postoji razdoblje djelomičnog oporavka u kojem se smanjuje ili čak u potpunosti povlači potreba za inzulinom. Nazivamo ga simbolično i "medeni mjesec" jer je uvijek prolazno. Liječnik će prilagoditi liječenje tijekom tog vremena, ali to ne smije potaknuti zabludu da se radi o obliku šećerne bolesti u kojem ne treba inzulinsko liječenje.
Šećernu bolest u trudnoći nazivamo još i gestacijski dijabetes. Gestacijski dijabetes javlja se zbog povećane inzulinske rezistencije kao posljedice lučenja posebnih hormona u trudnoći.
Rizik za razvoj gestacijskog dijabetesa imaju žene s prekomjernom težinom, ako imaju roditelja ili srodnika sa šećernom bolešću, ako su već rodile dijete s prekomjernom težinom ili ako su prije trudnoće već imale granično povišene vrijednosti glukoze u krvi.
To je obično privremeni poremećaj, najčešće se javlja u drugoj polovici trudnoće i nakon poroda se povlači.
Uredne vrijednosti glukoze u krvi majke tijekom trudnoće jedan su od osnovnih preduvjeta za zdrav razvoj ploda i trudnoću bez komplikacija. Gestacijski dijabetes liječi se primjerenom prehranom, tjelovježbom, a nekad zahtijeva i inzulinsko liječenje.
Važno je znati da osobe koje su imale šećernu bolest tijekom trudnoće imaju nakon toga veći rizik za razvoj tipa 2 šećerne bolesti.
Nekad se šećerna bolest javlja kao posljedica drugih bolesti, primjerice upale gušterače ili pankreatitisa, poremećaja nadbubrežne žlijezde ili žlijezde hipofize. Šećernu bolest uzrokuju i neki rijetki genski poremećaji.
Šećerna bolest može se razviti i tijekom uzimanja nekih lijekova, a najčešće se radi o kortikosteroidima.