Grube procjene ukazuju da je 3% svjetske populacije (170 milijuna ljudi) zaraženo virusom hepatitisa C. Učestalost je zemljopisno različita: visoka u Africi i jugoistočnoj Aziji, a značajno manja u Americi i zapadnoj Europi. Hrvatska spada u zemlju s niskom učestalosti. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo godišnje se prijavljuje oko 200 novootkrivenih bolesnika, a pretpostavlja se da ukupno ima oko 75.000 nosilaca virusa. Točna procjena je nemoguća obzirom da više od 80% zaraženih nema simptoma. Učestalost značajno ovisi o pripadnosti rizičnoj skupini. Visokorizičnu skupinu (60-90% anti-HCV-pozitivnih) čine pojedinci s višekratnim transfuzijama krvi ili krvnih pripravaka te ovisnici o opojnim drogama. Srednje rizičnu skupinu (20% anti-HCV-pozitivnih) čine bolesnici na programu kronične hemodijalize dok se u niskoj rizičnoj (1-10% anti-HCV-pozitivnih) nalaze promiskuitetne osobe te članovi obitelji zaraženih.
Virus hepatitisa C izoliran je u krvi, slini, mokraći, sjemenoj tekućini i ascitesu. Gotovo siguran prijenos zaraze je preko kože nakon kontakta s zaraženom krvi, zaraženim organom pri transplantaciji te uporabom zaraženog pribora za konzumaciju opojnih droga. Nešto manje siguran način prijenosa kod ovisnika o opojnim drogama je i putem nazalne primjene opijata. Nakon uvođenja obveznog probira darovane krvi, 1993. godine, mogućnost prijenosa transfuzijom svedena je na najmanju moguću mjeru (sa 13 na 0,1%) te danas definitivni primat prijenosa infekcije čini intravenska konzumacija opojnih droga. Prijenos infekcije s majke na dijete javlja se u oko 5% slučajeva i značajno ovisi o stupnju umnožavanja virusa kod majke u trenutku poroda. Virus je izoliran u majčinom mlijeku no mogućnost prijenosa zaraze nije sa sigurnošću dokazana. Objavljeni podaci ukazuju da je mogućnost prijenosa virusa identična u djece hranjene bočicom i dojene djece. Mogućnost prijenosa spolnim putem niska je a češće se javlja u promiskuitetnih pojedinaca. U stabilnim, monogamnim spolnim vezama ne preporuča se obvezna upotreba kondoma. Nesigurni su podaci o mogućnosti prijenosa unutar obitelji. Ne postoje dokazi da se virus prenosi socijalnim kontaktom (rukovanje, ljubljenje, kašljanje, kihanje, jedaći pribor). Preporuča se individualna uporaba oštrih predmeta koji potencijalno mogu sadržavati zaraženu krv (pribor za brijanje, četkica za zube). Rizik prijenosa profesionalno izloženog osoblja je mali te nakon jednokratnog uboda na zaraženu iglu iznosi 3%.
Bolest nastaje nakon akutnog kontakta s virusom no bolest je u toj fazi kod većine bez simptoma te ostaje neprepoznata. Spontana eliminacija virusa hepatitisa C a time i izlječenje događa se u samo 15% slučajeva. U slučaju aktivne zaraze dulje od 6 mjeseci razvija se kronična infekcija. Tek s vremenom, kod manje grupe bolesnika mogu se pojaviti nespecifični simptomi. Najučestalije spominjani je kroničan umor. Trajna prisutnost virusa uvjetuje kontinuiranu upalnu aktivnost u jetri no stupanj oštećenja izrazito je varijabilan. Danas su prepoznati mnogi čimbenici koji utječu na brži razvoj bolesti: zaraza u starijoj životnoj dobi (iznad 40 godina), konzumacija alkohola, pridružena infekcija drugim virusom, debljina pa čak i pušenje. Progresija oštećenja moguća je u svih kronično zaraženih bolesnika no krajnji stadij, ciroza jetre javlja se u "samo" 20% oboljelih 20 godina nakon prvog kontakta s virusom. Najveću brigu u prirodnom tijeku bolesti predstavljaju komplikacije ciroze, posebno razvoj raka jetre. Na sreću, ovakav prirodni slijed nije obvezatan. Istraživanja ukazuju da će godišnje u "samo" 2% bolesnika u fazi ciroze nastati rak jetre.
Ulaskom virusa u organizam u bolesnika se nalaze antigeni i antitijela te genetski materijal. Točna dijagnoza moguća je samo određivanjem "markera hepatitisa C". Antitijela na hepatitis C (anti-HCV) uvijek su prisutna te nisu nužno odraz i postojanja bolesti. Za napomenuti je da zaostaju i u bolesnika nakon učinkovitog liječenja. Potvrda postojanja bolesti moguća je dokazivanjem genetskog materijala virusa (HCV RNA). Test je pozitivan već od 14. dana od ulaska virusa u organizam te je prisutan cijelim tijekom akutne i kronične faze bolesti. Osim "kvalitativnog" testa kojim se dokazuje bolest postoje i "kvantitativni" testovi kojima se utvrđuje broj čestica virusa. Svrsishodnost određivanja umnožavanja virusa postoji samo u fazama liječenja bolesti. Od posebnog je značaja određivanje genotipa virusa jer o njemu ovisi pristup liječenju kao i prognoza bolesti. Postoji šest genotipa virusa a najmanje agresivnim smatraju se genotipovi 2 i 3. Ostale krvne pretrage, poput alanin-aminotranferaze (ALT), aspartat-aminotransferaze (AST), bilirubin, albumin i protrombinsko vrijeme (PV) služe za procjenu aktivnosti i faze bolesti. Vrijednosti ovih parametara variraju tijekom bolesti te njihova normalna vrijednost ne znači nužno i odsustvo bolesti. Najtočnija procjena stadija bolesti moguća je mikroskopskom analizom uzorka tkiva jetre koji se dobiva biopsijom. Biopsija jetre invazivna je dijagnostička metoda no značajnost informacija koju daje razlog je što predstavlja gotovo obvezan korak u dijagnostici kroničnog hepatitisa C. Posljednjih godina sve intenzivnije se istražuju neinvazivni markeri za procjenu stadija (fibroze) bolesti, no još uvijek nisu saživjeli u rutinskoj primjeni.
Cilj liječenja je eliminacija virusa čime se sprečava progresija bolesti. Antivirusni lijekovi koji se primljenjuju u liječenju jesu interferon-alfa i ribavirin. Od početka njihove primjene (sredinom 90-ih godina) do danas bilo promjenom protokola liječenja bilo kemijskom modifikacijom aktivnih tvari postignut je značajan napredak u mogućnosti izlječenja. Današnji standardni protokol liječenja predstavlja kombinacija pegiliranog interefrona-alfa i ribavirina. Nuspojave liječenja brojne su no motiviranost za izlječenje razlog su što većina bolesnika zbog njih ne odustaje. Trajanje liječenja i mogućnost izlječenja hepatitisa C ovisna je o genotipu virusa. Kod zaraze genotipom 2 i 3 liječenje traje 24 tjedna, a izlječenje se postiže u više od 80% bolesnika. U slučaju zaraze genotipom 1 i 4 liječenje traje 48 tjedna, a izlječenje se postiže u 45% liječenih. Konačnost izlječenja procjenjuje se tek 6 mjeseci nakon u potpunosti provedenog liječenja jer je mogućnost opetovane pojave bolesti u navedenom periodu i do 30%. Opće mjere liječenja identične su kao i za ostale virusne hepatitise: cijepljenje protiv hepatitisa A i B te svakogodišnje cijepljenje protiv gripe. Od posebne je važnosti izbjegavanje svih potencijalnih štetnih čimbenika, napose konzumacija alkohola. U prehrani nisu potrebna posebna ograničenja. Uporaba neprovjerenih lijekova ne preporuča se bez konzultacije liječnika.