Kako se liječi epilepsija?

Uvod

Imajući na umu da epileptički napadaji manje-više oštećuju mozak, od životnoga je značenja liječiti bolest od njezinoga početka. U napadaju, osim toga, može doći i do ozljede prilikom pada, ozljeda pri sudjelovanju u prometu, do utapanja i slično.

Liječenje započinje nakon obrade od strane liječnika primarne zaštite te liječnika specijalista neurologa ili neuropedijatra epileptologa. Liječenje se sastoji od primjene odgovarajućih lijekova, a vrlo rijetko i primjene odgovarajućih kirurških zahvata. Potrebna je i pomoć psihologa i psihijatra. 

U zadnje vrijeme se često spominju tzv. nefarmakološke konzervativne intervencije. One su važan dio terapije u slučajevima fotosenzitivnih epilepsija i refleksnih epilepsija (izbjegavanje provokativnih čimbenika) i u onim slučajevima kada osobe ne žele uzimati lijekove ili se protive operaciji.

Liječnik, po mogućnosti specijalista, propisuje odgovarajući lijek obično nakon što su već uslijedila 2 napadaja. U izvanrednim slučajevima može se lijek propisati već i nakon prvog napadaja npr. ako u EEG-u postoje izrazite promjene.

Vrste liječenja ovisit će o tipu napadaja i o rezultatu obrade. Potrebne su redovite liječničke kontrole, jer se nerijetko događa da se nakon izvjesnog vremena mora lijek promijeniti. Oboljeli od epilepsije treba biti upoznat sa činjenicom da se u 70% slučajeva postiže potpuna kontrola napadaja. Uspjeh izostaje najčešće ako se lijekovi ne uzimaju ili ako se ne konzumiraju na način koji je određen.

Mogu li svi liječnici liječiti oboljele od epilepsije?

Liječenje oboljelih od epilepsije, najčešćeg neurološkog poremećaja, veoma je kompleksno i zahtijeva interdisciplinarni pristup. Unatoč postignutim visokim standardima u dijagnostici, medikamentoznom i kirurškom liječenju epilepsije uspjeh liječenja nerijetko nije savršen jer izostane upravo suradnja pojedinih specijalista.

Prema preporukama ILAE-a (Internacionalna liga za borbu protiv epilepsije) dominantnu ulogu u liječenju ovih bolesnika trebaju imati epileptolozi za djecu i odrasle, koji svojim iskustvom i znanjem o najsuvremenijim dostignućima na tom području mogu najbolje pomoći osobama s epileptičkim manifestacijama. Epileptologija nažalost i u mnogim razvijenim zemljama još uvijek nije dovoljno prepoznatljiva.

S epileptolozima moraju usko surađivati obiteljski liječnici, pedijatri, neurolozi, ginekolozi, klinički psiholozi, neurokiruzi, socijalni radnici i radni terapeuti u rješavanju niza problema kao što su hitna stanja u kojima je bolesnik s napadajima životno ugrožen (status epileptikus), pitanje začeća, trudnoće, dojenja, profesionalne orijentacije, psihičkih smetnji, društvene izolacije i stigmatizacije.

Liječenje bolesnika sa epilepsijom je dostiglo najvišu točku u smislu individualnog pristupa svakom bolesniku, s posebnom pažnjom na kognitivne (spoznajne) funkcije, a sve u cilju poboljšanja kvalitete života.

Što učiniti ako zaboravim popiti lijek?

U školske djece, ali i u odraslih, osobito zaposlenih osoba, može se dogoditi da zaborave popiti lijek. To često dovodi do pojave anksioznosti (straha), pogotovo ako se pacijent točno ne sjeća je li uzeo lijek ili ne. Jedna izostavljena, zaboravljena doza lijeka u većini slučajeva neće provocirati napadaj niti poremetiti uobičajeni, potrebni nivo lijeka u krvi (tzv. "steady state"). 

Ako je doza lijeka zaboravljena, a to je uočeno kratko vrijeme nakon uobičajenog uzimanja lijeka, dobro je da se lijek popije. Ako ne, neka se uzme sljedeća doza kao što je predviđeno. Preporuča se čuvati dnevne doze lijeka ili lijekova u kutijici s pretincima ("razdjeljivaču", "dispenzeru lijekova") za jutro, podne i večer, i tako izbjeći "zaborave" u uzimanju lijeka.

Mogu li s lijekovima za epilepsiju koristiti i druge lijekove?

Svatko se nađe u situaciji da mora u isto vrijeme uzimati lijekove potrebne za liječenje različitih simultanih bolesnih stanja. Mnogi lijekovi utječu ili su pod utjecajem antiepileptika. Za takvo kombinirano uzimanje lijekova mora se konzultirati nadležnoga liječnika primarne zaštite ili odgovarajućeg specijalistu. Ovo se naročito odnosi na onu populaciju koja boluje od nekih kroničnih bolesti, kada se lijekovi moraju uzimati kroz duži vremenski period kao npr. u srčanih bolesnika ili bolesnika s povišenim krvnim pritiskom, pa reumatoloških bolesnika itd.

To se posebno odnosi na populaciju poodmakle životne dobi koja troši razne vrste lijekova. Primjerice, neka sredstva protiv boli (analgetici) mogu izazvati povišenje koncentracije antiepileptika u krvi i time proizvesti nuspojave. Nasuprot tome postoji mogućnost da dođe i do pada koncentracije lijeka u krvi što može izazvati i epileptički napadaj. 

Poznato je da neki antiepileptici mogu smanjiti djelotvornost drugih lijekova, pa tako i kontracepcijskih sredstava (antibaby-pilula). Navodi se da uobičajena doza estrogena nije u tim slučajevima dovoljna te da se doza mora povisiti. Stoga je prije uzimanja takvih lijekova potrebno savjetovati se i s ginekologom.

Kakve su nuspojave antiepileptičkih lijekova?

Kao i svi drugi učinkoviti lijekovi, i lijekovi koji se koriste protiv epilepsije mogu u određenim okolnostima imati neka nepoželjna djelovanja koja se obično nazivaju nuspojavama lijeka. Najčešće se radi o pojavama koje su bezazlene i koje se ispravnom primjenom lijeka mogu i trebaju otkloniti. Tu je važna dobra komunikacija s liječnikom kojemu treba izložiti sve poteškoće koje se javljaju tijekom terapije.

Dobro je da osoba koja uzima lijek, ili njezin roditelj ako se radi o djetetu, pomno prouči odlomak o nuspojavama koji se nalazi u uputi lijeka gdje će naći spisak najvažnijih nuspojava koje se mogu pojaviti za vrijeme liječenja.

Nuspojave se mogu načelno svrstati u dvije skupine:

1. nuspojave ovisne o dozi lijeka
   
2. nuspojave koje nisu ovisne o dozi
   

Neželjena djelovanja lijeka iz prve od navedenih skupina obično se javljaju u početku liječenja ili ako su propisane doze lijeka vrlo visoke. Primjer za to je osjećaj umora ili pospanosti što se javlja pri uvođenju lijekova koji imaju sedativnu komponentu.

Kada se pojave takvi simptomi liječnik obično neće povisivati dozu lijeka dok se ti simptomi ne povuku ili će možda preporučiti smanjenje dnevne doze. Nuspojave koje nisu ovisne o dozi lijeka nisu česte, a ako se jave, to je obično u prvih 6 mjeseci terapije. One su izraz individualne preosjetljivosti i zbog toga ih je obično nemoguće predvidjeti.

Primjeri takvih nuspojava su osipi, teži poremećaji u krvnoj slici i oštećenje jetrene funkcije. U tim slučajevima u pravilu neće biti dovoljno smanjiti dozu već treba potpuno prekinuti uzimanje dotičnog lijeka. Liječnik će tada propisati antiepileptik koji je kemijski potpuno drugačijeg sastava. 

Postoje i nuspojave antiepileptika koje se javljaju tek nakon dugotrajne primjene. Tako, naprimjer, neki antiepileptici mogu dovesti do poremećaja metabolizma D-vitamina i kalcija, što može imati negativan utjecaj na razvoj i održavanje koštane mase. I u takvom će slučaju biti potrebna konzultacija s liječnikom koji će savjetovati tjelesnu aktivnost i određene dijetalne mjere, a u rijetkim slučajevima i vitaminske preparate

Može li se (kada i kako) prekinuti liječenje?

Ako pojedinac nije imao napadaje dvije ili više godina liječnik može sugerirati postupno smanjivanje doze lijeka uz praćenje kliničkoga stanja i EEG-a da bi utvrdio je li liječenje antiepilepticima još potrebno. Izneseno je orijentaciono stajalište. Odluka je ovisna o brojnim čimbenicima, a jedan od najvažnijih je oblik epilepsije od kojeg osoba boluje. 

Ovo ukidanje lijeka mora biti vrlo polagano i oprezno. Treba uzeti u obzir razne pojave koje nastaju nakon prekida liječenja.

Često ovisi o oboljelom od epilepsije hoće li se odlučiti definitivno prekinuti terapiju ili ostati, radi sigurnosti, i dalje na minimalnim dozama antiepileptika i tako smanjiti mogućnost eventualnih komplikacija.

Ako se napadaji ponovno jave, liječenje se nastavlja s istim antiepileptikom pri čemu treba voditi računa o činjenici da iz stanovitih, još uvijek ne posve objašnjenih i definiranih razloga, može isti lijek pri ponovljenoj primjeni biti manje djelotvoran nego ranije.

Može li se epilepsija izliječiti?

Epilepsija je jedna od najučestalijih poremećaja mozga. Prema svjetskim statističkim podacima oko 40 milijuna ljudi ima epilepsiju (na Europu otpada 6 milijuna), od kojih 32 milijuna nisu liječeni. Dokazano je da pravilnim liječenjem i primjenom odgovarajućih lijekova.

Potrebno je i dalje provoditi specijalističke kontrole uz EEG-snimanje, po mogućnosti uz izvođenje i provokativnih metoda (nespavanje i eventualno cjelonoćno snimanje analizom spavanja). Preporuča se redovito spavanje ustaljenog ritma, izuzeće od rada u smjenama, napose noćnog rada, izbjegavanja alkohola i svih ostalih provokativnih čimbenika, naročito raznih vrsta svjetlosnih podražaja kod osoba osjetljivih na svjetlosne stimulacije (o čemu je sigurno upućen oboljeli od epilepsije!). 

Svaka nova pojava koja izaziva sumnju u povratak smetnji iziskuje ponovni kontakt s dosadašnjim ordinariusom tj. s liječnikom koji je ranije odredio terapiju.

Alternativne metode liječenja

Statistike kažu da između 70 i 80% osoba dobro reagiraju na lijekove. Međutim kod nekih je osoba teško postići život bez napadaja pa one uz terapiju lijekovima koriste i alternativne metode liječenja (npr. jogu, meditaciju, aromaterapiju i sl). 

Izuzetno je važno da se prije odluke o primjenjivanju bilo kakve alternativne metode liječenja savjetujete sa svojim liječnikom i da ni u kom slučaju ne prestanete uzimati svoje lijekove samoinicijativno.

Kako si mogu sam pomoći?

Za većinu osoba epileptički napadaj se može naslutiti prema nekim specifičnim vlastitim osjećajima i situacijama. Npr, netko ima napadaj uvijek u snu, netko nedugo nakon buđenja ili samo u popodnevnim satima, netko krajem tjedna i sl. Takva saznanja mogu uvelike pomoći u određivanju načina i stila života i rada. Na primjer, u osoba koje imaju noćne napadaje vrlo je bitno imati dovoljno sna i odmora.

Izbjegavanje stresa, mogućnost pronalaženja vlastitog mira i opuštajućih hobija (glazba, šetnja, vježbe disanja) vrlo je važan faktor u izbjegavanju i kontroliranju napadaja. 

Djeci tijekom školskih praznika ili onima kojima je slobodno vrijeme neispunjeno, savjetujemo da se uključe u grupni rad u svojoj sredini koji ih neće opterećivati, a ispunit će njihovo slobodno vrijeme.

Liječenje tijekom trudnoće, poroda i dojenja

Iako većina žena s epilepsijom ima normalan tijek trudnoće, fiziološki normalan porod, i nepromijenjenu učestalost napadaja u graviditetu, takve se trudnoće smatraju visoko rizičnim i zahtijevaju budnu kontrolu epileptologa i opstetričara. Nažalost, mnoge žene još uvijek u ranom stadiju trudnoće uzimaju antiepileptike u raznim kombinacijama (politerapija) i lijekove starije generacije, što znatno povećava rizik da rode malformirano dijete.

Preporuka je da se u svakom slučaju trudnoća planira i zadaća je neurologa, epileptologa i ginekologa da timski rade u cilju edukacije mladih osoba koje planiraju trudnoću. Bitno je revidirati dijagnozu epilepsije i prilagoditi terapiju takvoj odluci, te primijeniti antiepileptik s najmanje dokazanim teratogenim svojstvima. Osim toga neophodno je prije samog začeća započeti s terapijom folne kiseline u dogovoru s liječnikom kako bi se tijekom prvih tjedana trudnoće umanjio štetni učinak antiepileptika.

Naime poznato je da je učestalost kongenitalnih anomalija u zdravoj populaciji roditelja od 2-4%, a u majki koje boluju od epilepsije dvostruko veći (4-8%).

Preporuka je da se tijekom posljednjih mjesec dana trudnoće majci daje i vitamin K (20 mg) radi prevencije hemoragijske bolesti u djeteta. Epilepsija može započeti tijekom trudnoće, što zahtijeva detaljnu neurološku obradu u cilju otkrivanja etiološkog supstrata napadaja (isključenje tumora mozga, krvarenja, kongenitalne anomalije mozga). Otkriće magnetske rezonancije veliki je doprinos u obradi takvih bolesnica. 

U malom broju poroda javlja se napadaj za vrijeme samog poroda i unutar 24 sata nakon poroda, što je 9 puta češće od mogućeg napadaja tijekom preostalog dijela trudnoće.Terapija antiepileptikom mora se provoditi redovito tijekom poroda, jer bi izostavljanje i samo jedne doze lijeka moglo provocirati napadaj, što bi dodatno otežalo sam porođaj. 

Količina lijeka u majčinom mlijeku znatno je manja od one koja prelazi placentarnim putem u krv djeteta. Međutim, tijekom dojenja lijek se kumulira jer mehanizmi eliminacije lijeka u novorođenčeta nisu još u cjelosti razvijeni te se mogu ispoljiti farmakološki efekti lijeka na dijete. Koncentracija lijeka u majčinom mlijeku nije jednaka na početku dojenja i na kraju, kao ni u lijevoj ili desnoj dojci (ovisno o količini masnog tkiva dojke).