Narkolepsija i apnejički sindromi

Narkolepsija

Narkolepsija je prava bolest spavanja, uvelike genetski obilježena, ali i simptomatska posljedica traume mozga ili infekcije mozga. Karakterizira je neodoljiva potreba za spavanjem preko dana, koja se ponavlja u različitim intervalima, a neizostavno završi višeminutnim spavanjem ma gdje se osoba zatekla. U ovoj bolesti, uz napadaje spavanja, javlja se i katapleksija, tj. časoviti gubitak mišićnog tonusa s ispadanjem predmeta, klecanjem, a u težim slučajevima i padom, sve uz bistru svijest. Katapleksija je nerijetko izazvana uzbuđenjem, češće veseljem nego strahom. Neki od ovih bolesnika imaju halucinacije prije spavanja, kao da sanjaju dok su još budni, ili im se dogodi da se probude po noći kratkotrajno paralizirani. Bolest je rijetka. Specifično se dijagnosticira, a i liječenje je složeno. Za imperativno spavanje preko dana neprijeporno je djelotvoran modafinil. Katapleksiju se liječi tricikličkim antidepresivima (amitriptilin, imipramin, klomipramin). Ostali simptomi narkoleptičke tetrade, kako zbirno nazivamo sve glavne simptome narkolepsije, tvrdokorni su.

Ima i nekih narkolepsiji sličnih stanja, koja se javljaju u adolescentnoj dobi, potraju kratko i spontano prođu.

Noćni apnejički sindrom – prestanak disanja u spavanju

Prestanak disanja u spavanju može biti zbog dva razloga. Prvi, rjeđi, posljedica je neusklađenosti centra za disanje s podražajnom potrebom disanja. Drugi, češći, oblik apneje u spavanju je opstrukcija gornjeg dišnog puta kao posljedica mišićne relaksacije okolnog tkiva, koja se u nekompromitantnoj mjeri neizostavno javlja u normalnom spavanju, a sve je to izraženije čim je spavanje dublje. Kod osoba s opstruktivnim apnejama ova pojava dovodi do zatvaranja gornjeg dijela dišnog puta, jače i dulje u dubokom spavanju i u REM-u. Stoga ove osobe još nekako i mogu spavati površno, no ne mogu postići najkvalitetniji, tj. najrestitutivniji, oblik spavanja, faze III i IV te REM fazu.

Opstruktivni apnejički sindrom – klinički aspekt

Češći je kod muškaraca, češći je u starijoj dobi, prekomjerna tjelesna težina je presudna. Te osobe teško hrču, vidljivo povremeno prestaju disati dok spavaju, spavaju nemirno, preko dana su izrazito pospane. Pospanost je s vremenom sve teža, javlja se tipičan vanjski izgled: debljina, cijanotično i podbuhlo lice, psihomotorička usporenost, s upadnim intelektualnim oklijevanjem. Griješe u poslu, napose su rizični u prometu s čestoćom udesa pet puta većom od vršnjaka. U težim oblicima zaspu čim sjednu.

Hrkanje ovih pacijenata budi suspavače, ne samo u istoj sobi, već i u istom stanu. S vremenom se razvijaju kardiovaskularni rizici za moždani udar, srčane aritmije, popuštanje desnog srca.

Ima li tomu pomoći?

Ima, i to vrlo djelotvorne. Mali sobni aparati za individualnu, svakonoćnu primjenu rješavaju problem opstruktivnih apneja u spavanju. Ove aparate diljem svijeta zadnjih deset godina koriste stotine tisuća pacijenata. To su aparati s pozitivnim tlakom, tzv. CPAP (engl. Continuous Positive Airway Pressure), koji sobnom zraku povise tlak za 0.06-0.16% i u ugodnoj struji kroz prilagođenu noćnu masku za nos (usta ostaju slobodna) posve normaliziraju disanje, koje se odvija vlastitim automatizmom s frekvencijom neovisnom o aparatu. Poboljšanja su očita, dnevna pospanost nestaje, srčani ritam po noći se normalizira, nema apneja i hrkanja, oksigenacija, tj. sadržaj kisika u krvi, tijekom spavanja značajno se popravlja, većinom normalizira. Subjektivni osjećaj dnevne svježine s budnim reakcijama vidljiv je uz primjenu aparata i pacijentu i okolici.

Djeluje li aparat na centralno uvjetovanu apneju u spavanju?

Djeluje, ali ne tako dobro kao kod opstruktivnih apneja. Nasreću, centralno uvjetovane apneje znatno su rjeđe. Kod njih su lijekovi koji stimuliraju centar za disanje bitniji nego opisani aparat.

Koje su mogućnosti kirurškog tretmana opstruktivnog apnejičkog sindroma?

Značajne. ORL-zahvati koji reduciraju tkivnu masu u gornjem dišnom putu korigiraju prirođene ili stečene anomalije u nosu i ždrijelu mogu i samostalno riješiti problem u rjeđim slučajevima, a svakako pridonijeti djelotvornosti CPAP-aparata, koji popravlja funkciju, ali ne može utjecati na patološke strukture ako ih ima.

Koliko dugo se CPAP-aparat primjenjuje?

Primjena aparata je stalna ili u najmanju ruku dugoročna. Izlječenje može uslijediti uz radikalno smanjenje tjelesne mase, prestanak pušenja, pića, korištenja sedativnih i/ili relaksirajućih lijekova, što je sve vrlo loše za apneju u spavanju. Činjenica je da debeli bolesnici s apnejama nerijetko počnu radikalno gubiti tjelesnu masu otkako primjenjuju aparat. Očito se prekidaju neki patološki međuodnosi pospanost - glad - pojačana sklonost debljanju.

Je li hrkanje uvijek patološki znak?

Nije. Hrkanje spavača je najčešće normalna pojava zbog vibracije mlohavih struktura u ždrijelu, poglavito mekog nepca i uvule, ali i glasnica, u prirodno rezonantnom okružju. Terapija hrkanja bez apneja je više socijalno-kozmetski zahvat nego medicinska nužda. Promjena položaja spavanja može umanjiti problem - svakako treba izbjeći leđni položaj.