Parkinsonova bolest i kvaliteta života

Simptomi Parkinsonove bolesti

Glavni simptomi Parkisonove bolesti koje bolesnici primjećuju su bradikinezija (usporene radnje, otežano započinjanje pokreta, blokiranje kretnji, osiromašenje spontanih pokreta, oslabljena mimika lica), rigor (povišen tonus, ukočenost mišića, odnosno povišen otpor mišića pri izvođenju pasivnih kretnji), akinetički tremor (drhtanje u mirovanju i to najčešće ruku, poput kretnji brojanja novca, a moguće i nogu i brade; pojačava se pri emocionalnom stresu) te gubitak posturalnih refleksa (nemogućnost održavanja posture tijela, nestabilnost u hodu). U svim stadijima bolesti mogu se pojaviti i tzv. nemotorički simptomi bolesti: oštećenje njuha, oštećenje autonomnih funkcija (mokraćna urgencija i inkontinencija, opstipacija, konstipacija, erektilna disfunkcija), depresija i anksioznost, tegobe sa spavanjem (produljeno dnevno spavanje, nesanica, otežano održavanje sna), oštećenje pažnje i kognitivnih funkcija do demencije, halucinacije i smetnje vida.

Osnovni pristup liječenju

Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko, što znači da se dostupnim preparatima pokušava kontrolirati motoričke simptome te na taj način utjecati na kvalitetu života oboljelog. U uznapredovaloj fazi bolesti te kod slabog odgovora na terapiju, osim liječenja kombiniranjem antiparkinsonika (tableta) različitog načina djelovanja u obzir dolazi i razmatranje liječenja invazivnim metodama: neurokirurškim postupcima, duo-dopa pumpom, apomorfinskim injekcijama i pumpom. Stalna fizikalna terapija, vježbe i ostali oblici fizičke aktivnosti (tai chi, ples, pilates ili joga) su iznimno bitni – ne samo radi popravljanja psihofizičkog stanja bolesnika, snage bolesnika, pokretljivosti i izdržljivosti, nego u svrhu dokazanog usporavanja napredovanja bolesti.

Svakako treba ostati aktivan i ne izolirati se, nego prigrliti obitelj i prijatelje. Uz to je nužna i terapija glasa, radna terapija, a ponekad i tretman adekvatno educiranog psihologa koji može pomoći oboljelom i čitavoj obitelji kako bi se ostvario što kvalitetniji život. Iako je težak trenutak za oboljele (a i članove obitelji) kad im se kaže "Vi imate Parkinsonovu bolest", bolesnici uz mentorstvo (a i partersko-timski rad s multidisciplinarnim timom – liječnicima, sestrama, fizijatrima, logopedima, psiholozima educiranim za takve bolesti i drugim stručnjacima) trebaju djelovati s ciljem nastavka vođenja jednako kvalitetnog života kao što je bio i prije.

Poboljšanje kvalitete života kod osoba s Parkinsonovom bolešću

Dijagnoza Parkinsonove bolesti (ili bilo koje druge bolesti) ne smije definirati ni osobu a niti obitelj, nego njene temeljne vrijednosti. Bolesnici s Parkinsonovom bolesti obično nastavljaju voditi aktivan i ispunjen život. Dijeliti životni put i iskustva oboljelima od Parkinsonove bolesti s nekim svakako olakšava kročenje po njemu. Jedan od načina kako podijeliti svoj put je učlanjivanje u neku od udruga za oboljele od Parkinsonove bolesti, a korisna su i samoinicijativna okupljanja i druženja. Aktivno sudjelovanje u radu neke udruge će svakako pomoći izvlačenju iz izolacije, a uz to može smanjiti anksioznost i depresiju te poboljšati kvalitetu života i osjećaj korisnosti.

Upravo spomenuti osjećaj korisnosti (ne samo za sebe nego i za druge) svojim savjetom i iskustvom je ispunjavajući, jer svi smo različiti, a i naša životna iskustva su različita, stoga je svako iskustvo uvijek dobrodošlo. Podrška koju bolesnik dobiva od tima zdravstvenih djelatnika pri udruzi te istodobno dobra suradnja bolesnika može pridonijeti boljoj edukaciji o bolesti, o kontroli simptoma i liječenju bolesti. Kod postavljanja dijagnoze je već prisutna briga, frustracije i anksioznost, ali upoznavanje simptoma i edukacija o bolesti, nuspojavama lijekova i kako se nositi s bolesti će pomoći u smanjivanju anksioznosti.

Prepoznavanje i razumijevanje koji simptom je a koji nije dio bolesti uvelike olakšava život s Parkinsonovom bolesti. Kod pravilne edukacije o bolesti olakšavaju se sve nedoumice i moguće zapreke kod svakodnevnog života. Kad nešto poznajemo, onda se toga manje i bojimo. Briga za mentalno zdravlje i emocionalno blagostanje, kvalitetna i raznovrsna prehrana, dobar san, svjesnost o vremenu uzimanja lijekova te prepoznavanje nuspojava su isto tako vitalni parametri. Treba paziti na pravo vrijeme uzimanja lijekova koje se mijenja kako bolest napreduje, pa je stoga potrebno izgraditi blizak timski odnos s liječnikom koji vodi računa o oboljeloj osobi, jer upravo ta podešavanja terapije poboljšavaju kvalitetu života. U zapadnim zemljama je ovakav način ponašanja prihvaćen i uobičajen, ljudi su za to zainteresirani, što kod nas još nije prisutno u dovoljnoj mjeri.

Zaključak

Poboljšanje kvalitete života je najviše u rukama oboljelog, a liječnici i svi drugi su tu da mu u tome pomognu. Bolesnici moraju imati volju i želju za napretkom, a mi svi skupa ćemo im pomoći i dati dodatnu snagu da se bore i nose s bolesti i što kvalitetnije živi s njom. Iako nema postojećeg brzo-djelujućeg lijeka i izlječenja, s optimizmom i pozitivnim stavom se može puno toga napraviti.