Simptomi i dijagnoza urinarne inkontinencije

Vrste urinarnih inkontinencija

Kod urinarne inkontinencije najčešća je podjela na dvije osnovne vrste, stresnu i urgentnu inkontinenciju, te miješanu inkontinenciju koja sadrži elemente obje. Od rjeđih vrsta, za spomenuti su prelijevajuća, te inkontinencija kao posljedica uzimanja nekih lijekova ili pak prisutna kod nekih duševnih stanja. 

Stresna inkontinencija. Kod stanja povišenog tlaka u trbuhu (kašljanje, kihanje, smijeh, trčanje, dizanje tereta) dolazi do dodatnog pritiska na mokraćni mjehur. Kod žena s ovom vrstom inkontinencije mokraćna cijev se ne može do kraja zatvoriti te dolazi do bježanja mokraće. Češće se javlja kod žena koje su rađale više puta, koje su imale "teške" porođaje, te kod žena s prekomjernom tjelesnom težinom. 

Urgentna inkontinencija je najčešći tip urinarne inkontinencije kod žena. Osnovni simptom je iznenadni, neodgodivi poriv na mokrenje. U tim situacijama često dolazi do bježanja mokraće i prije nego žena stigne do WC-a. Urgentna inkontinencija je često isprovocirana okidačima poput pranja ruku, šuma vode, izlaska na hladnoću. Za razliku od stresne inkontinencije, kod urgentne postoji poriv za mokrenje, dok kod stresne inkontinencije mokraća bježi bez najave.

Prelijevajuća inkontinencija često je povezana s neurološkim bolestima ili oštećenjem inervacije mokraćnog mjehura. Zbog "lijenosti" mišića odgovornog za pražnjenje mjehura dolazi do prenapunjenosti i posljedičnog prelijevanja mokraće kroz mokraćnu cijev.

Prekomjerno aktivni mokraćni mjehur predstavlja posebni entitet. Definiramo ga kao urgenciju odnosno neodgodiv poriv na mokrenje, koje može ili ne mora biti praćeno urgentnom inkontinencijom uz prisutnost učestalog dnevnog mokrenja (polakizurija) i noćnog mokranja (nikturija).

Traženje pomoći i razgovor s liječnikom

Većina žena s inkontinencijom ne traži pomoć liječnika te rijetko same započinju razgovor o svojim tegobama zbog nelagode i srama vezane uz nemogućnost zadržavanja mokraće. Još uvijek je uvriježeno mišljenje kako je to normalna pojava s godinama te kako nema pomoći odnosno kako je inkontinencija stanje s kojim se mora živjeti. Upravo zbog toga je važno informirati bolesnice i istaknuti da inkontinencija nije normalno stanje bez obzira na dob žene, te da je bitno potražiti pomoć i otvoreno o tome razgovarati. 

Već u prvom kontaktu s liječnikom, tijekom uzimanja anamneze (povijesti bolesti) moguće je iz osnovnih podataka odnosno simptoma postaviti ispravnu dijagnozu urinarne inkontinencije.

Pitanja koje liječnik postavlja na tom putu su sljedeća:

• U kojim situacijama dolazi do bježanja mokraće? Događa li se to prilikom napora (uz dizanje tereta, uz kihanje, kašljanje, smijeh, prilikom vježbanja, trčanja ili spolnog odnosa) ili mokraća pobjegne i prilikom najmanjeg napora (ustajanje, hodanje)
• Osjećate li neodgodivi poriv na mokrenje (kod pranja ruku, šuma vode)?
• Stignete li do WC-a na vrijeme ili vam mokraća pobjegne prije?
• Koliko često mokrite tijekom dana? (prosjek je oko 8 puta, ovisno o unosu tekućine)
• Mokrite li po noći? Koliko često?
• Kolika količina mokraće pobjegne?
• Nosite li dnevne uloške ili pelene za odrasle?

Dijagnostička obrada

Ginekološkim pregledom možemo vidjeti postoji li "spuštenost" genitalnih organa, odnosno postoji li anatomski defekt kao uzrok inkontinencije. 

Dnevnik mokrenja vodi se kako bi bolesnice zapisivale svoje dnevne aktivnosti, kao i podatke o količini unesene tekućine i izmokrene mokraće tijekom dana. Potrebno je evidentirati točno vrijeme i zabilježiti svaku epizodu bježanja mokraće uz opis prisutnosti ili odsutnosti nagona na mokrenje ili aktivnosti tijekom koje je došlo do nevoljkog otjecanja mokraće.

Laboratorijske pretrage. Sediment urina i urinokultura pokazatelji su infekcije mokraćnog sustava. Liječenjem infekcije možemo umanjiti ili u potpunosti ukloniti simptome učestalog mokrenja i bolova u donjem dijelu trbuha.

Urodinamska obrada je način dijagnosticiranja inkontinencije, odnosno poremećaja funkcije punjenja i pražnjenja mokraćnog mjehura. Kroz mokraćnu cijev se uvodi kateter putem kojeg se puni mjehur. Prilikom punjenja mjehura možemo već vidjeti radi li se o urgenciji odnosno prekomjerno aktivnom mokraćnom mjehuru. U sklopu urodinamike izvodimo i test kašljanja uz napunjeni mjehur kojim dijagnosticiramo stresnu inkontinenciju.

Liječenje

U liječenju stresne inkontinencije primjenjujemo kirurški pristup, odnosno kiruršku korekciju anatomskog defekta ("spuštenost" mjehura ili maternice i slično) sa ili bez ugradnje sintetičkih mrežica i konzervativni pristup (vježbe mišića dna zdjelice - Kegelove vježbe, magnetska stimulacija mišića dna zdjelice). 

U liječenju urgencije ili urgentne inkontinencije razlikujemo bihevioralno i farmakološko liječenje. Prvi pristup obuhvaća promjene u načinu života, poput kontrole unosa tekućine, izbjegavanja konzumacije gaziranih pića, kave... Farmakološko liječenje obuhvaća korištenje dvaju osnovnih lijekova, antimuskarinika i beta-3-agonista. Terapija je kontinuirana kao i kod drugih kroničnih bolesti (poput povišenog krvnog tlaka, dijebetesa i sl.).

Zaključak

Unatoč uvriježenom mišljenju i socijalnim aspektima, problemi inkontinencije nisu normalni dio urogenitalnog starenja i to nije prihvatljivo stanje žena neovisno o dobi. S obzirom na današnju dostupnost dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti koji uvelike mogu poboljšati kvalitetu života niti jedna žena ne bi smjela trpiti ovakve probleme, već bi bez srama trebale potražiti pomoć liječnika.