Urinarna inkontinencija predstavlja često stanje koje po svojoj težini može varirati od blagih smetnji s tek povremenim bijegom mokraće ili tek jačeg nagona za mokrenjem, pa sve do teških smetnji s gubitkom kontrole mokraćnog mjehura i kompletnim curenjem mokraće. Bez obzira na široki opseg tegoba, urinarna inkontinencija ima značajan utjecaj na kvalitetu života zahvaćenih pacijenata.
Inkontinencija mokraće kod muškaraca je specifično stanje sa više uzroka i podtipova. Češće se javlja kod starijih muškaraca nego u mlađoj dobi, premda inkontinencija nije samo normalan dio starenja. Ukoliko su prisutne tegobe inkontinencije koje ograničavaju svakodnevno funkcioniranje, potrebno je posjetiti specijalista urologa radi detaljnijeg pregleda te sugeriranja na koji način zaustaviti ili barem olakšati ovaj problem.
Mokraćni mjehur je organ smješten u zdjelici koji pohranjuje mokraću, tj. urin proizveden u bubrezima. Urin iz mjehura prilikom mokrenja odlazi putem mokraćne cijevi. Kod mokrenja, živčani signali javljaju mišićima u stjenci mokraćnog mjehura da se stisnu. Ta aktivnost tjera urin iz mjehura u mokraćnu cijev, koja se istodobno relaksira, tj. opušta. Cijeli proces omogućava da se urin nesmetano eliminira iz tijela.
Kod urinarne inkontinencije, mokraćni mjehur nedovoljno uspješno zadržava ili otpušta urin. To znači da može doći do slučajnog nevoljnog otjecanja urina. Isto se može dogoditi jer:
Postoji niz tipova urinarne inkontinencije. Kod svih oblika je kao simptom prisutan nevoljni bijeg urina, ali različiti podtipovi nastaju iz različitih razloga:
Urinarna inkontinencija kod muškaraca je često povezana sa bolestima prostate. Inkontinencija može nastati i kao posljedica medicinskih intervencija, poput nuspojuava lijekova (diuretici, antidepresivi, sedativi, opioidni lijekovi) ili kao posljedica operativnih zahvata u zdjelici (na prostati, crijevima). Alkohol može pogoršati tegobe inkontinencije, a pretilost također predstavlja predisponirajući faktor. U podlozi inkontinencije mogu biti i druge bolesti poput urinarne infekcije, šećerne bolesti, multiple skleroze, Parkinsonove bolesti ili Alzheimerove bolesti.
Kod stres inkontinencije se viđa curenje urina prilikom kašljanja, kihanja, smijanja, promjene položaja ili podizanja tereta. Kod urgentne inkontinencije muškarci javljaju hitnost, tj. nagli i snažni nagon za mokrenjem, što ostavlja vrlo malo vremena kako bi se stiglo na vrijeme do zahoda. Također se muškarci mogu žaliti i na učestalost mokrenja, kada je potrebno isprazniti mjehur mnogo češće nego što je to normalno. Kod prelijevajuće inkontinencije postoji stalan nagon, no uz mokrenje malih količina urina, te konstantno prelijevanje i curenje urina.
Kronične smetnje urinarne inkontinencije mogu dovesti do iritacijskih kožnih promjena na mjestima koje su stalno izložene urinu. Osip i infekcije kože mogu zahtjevati i dermatološki tretman. Inkontinencija donosi i povećani rizik za razvojem urinarnih infekcija. Inkontinencija utječe i na socijalne i profesionalne aktivnosti, te time stvara velike poteškoće u svakodnevnim životnim aktivnostima.
Vrlo je važno utvrditi tip inkontinencije, s obzirom da je tretman vrlo specifičan za različite oblike. Dijagnostika započinje razgovorom s pacijentom o simptomima i prethodnom zdravlju, te fizikalnim pregledom. Potrebne su laboratorijske pretrage, koje uključuju analizu urina kako bi se otklonila mogućnost infekcije ili drugih abnormalnosti u mokraći. Ultrazvučnim pregledom se procjenjuje izgled mokraćnih organa, a isti uključuje i određivanje količine zaostatnog urina u mjehuru iza mokrenja.
Dijagnostika svakako uključuje i dnevnik mokrenja, kojim pacijent kroz nekoliko dana vodi evidenciju količine i vremena unosa tekućine, kao i mokrenja, te epizode bijega mokraće koje se javljaju. Ako postoji potreba, urolog može tražiti i urodinamsko testiranje, tj. detaljniju procjenu ponašanja mjehura prilikom punjenja i pražnjenja.
Liječenje ovisi o tipu inkontinencije. Tretman može uključivati promjene životnog stila, jednostavne vježbe, liječenje lijekovima, kirurški tretman, ili kombinaciju navedenih metoda liječenja.
Bihevioralne strategije su prva preporuka kod svih oblika inkontinencije. To uključuje promjenu određenih životnih navika, poput smanjenje unosa tekućine. Kava i alkohol, gazirana pića, kao i zakiseljena hrana, su iritansi mokraćnog mjehura, pa ih shodno tome treba izbjegavati. U prehranu je potrebno uključiti vlaknaste namirnice kako bi se potaknula redovna stolica. Nadalje, savjetuje se vježbanje i održavanje normalne tjelesne težine, kao i prestanak pušenja.
Postoje dodatni korisni postupci, poput uvođenja rasporeda za mokrenje, koji označava mokrenje svakih 2 do 4 sata, umjesto čekanja nagona za mokrenje. Preporuča se i trening mjehura, postupak odgode mokrenja za desetak minuta kada se javi nagon za mokrenje. Dvostruko mokrenje je postupak koji uključuje izmokravanje, pa potom ponovno forsirano mokrenje nakon nekoliko minuta, sve u cilju kompletnog ispražnjavanja mjehura.
Farmakoterapijski pristup u liječenju urinarne inkontinencije kod muškaraca uključuje primjenu antikolinergika, mirabegrona i alfa blokatora. Antikolinergici (darifenacin, solifenacin, tolterodin) su lijekovi koji smiruju pretjeranu aktivnost mjehura, a time i bijeg urina. Sličan efekt postiže i mirabegron koji relaksira mjehur te posljedično povećava količinu mokraće koju on može pohraniti.
Alfa blokatori (tamsulozin, alfuzosin, doksazosin) relaksiraju vrat mjehura i prostatu, što olakšava pražnjenje mjehura – napose kod pacijenata s naglašenom učestalosti mokrenja i prelijevajućom inkontinencijom. U slučaju da postoje znakovi uroinfekcije uz smetnje inkontinencije propisat će se antimikrobni lijekovi, tj. antibiotici.
Vježbe mišića dna zdjelice ili Kegelove vježbe se preporučuju pacijentima s ciljem ojačavanja mišića koji pomažu kontroli mokrenja. Te su vježbe osobito efikasne kod stres inkontinencije, ali mogu doprinijeti tretmanu i drugih oblika inkontinencije. Vježbe se izvode na taj način kao da se pokušava stiskanjem mišića simulirati zaustavljanje protoka mokraće. Takav stisak potrebno je zadržati oko pet sekundi, potom se opustiti pet sekundi. Istu radnju potrebno je ponoviti u barem tri serije po deset puta svakog dana, a s vremenom se trajanje stiskanja može povećati.
Kontinencijski proizvodi (poput uložaka ili pelena) mogu se koristiti kao pomoćno sredstvo u toku liječenja kontinencije, prvenstvneo kako bi olakšali svakodnevno životno funkcioniranje. Botulinum toksin (poznat i kao Botox) se može primijeniti kod pacijenata koji imaju pretjerano aktivan mjehur, a kada nema odgovora na medikamentoznu terapiju – u tim slučajevima se Botox injicira u stjenku mokraćnog mjehura.
Elektrostimulacija je postupak liječenja inkontinencije korištenjem blage električne energije preko elektroda koja ojačava funkcije mišića dna zdjelice ili stimulira živce odgovorne za kontrolu mokrenja. Obično se provodi u serijama od više tretmana, i to prvenstveno kod stres i urgentne inkontinencije.
Operativni tretman je moguć u samo određenim stanjima kad govorimo o urinarnoj inkontinenciji kod muškaraca. Primjerice, kod uvećane prostate koja uzrokuje prelijevajuću inkontinenciju, moguće je odstranjenje tkiva prostate kako bi se otklonila blokada prolasku urina iz mjehura u mokraćnu cijev. Kod inkontinencijskih smetnji nastalih nakon operacije radi karcinoma prostate, moguće su operacijske tehnike suspenzije mokraćne cijevi.
Postoji i jedna operativna mogućnost pod nazivom umjetni sfinkter, kod koje se mali prsten postavi oko mokraćne cijevi. Kada je prsten napuhan on zadržava urin u mjehuru. S druge strane, kada se prsten otpusti, pritiskom na malu valvulu postavljenu ispod kože, tada se urin kontrolirano ispusti iz mjehura.
Za razliku od žena, urinarna inkontinencija kod muškaraca nije u potpunosti istraženo područje, a uvijek treba u obzir uzeti i višeuzročnost ovog problema. Nakon adekvatno provedene dijagnostike, kod bolesnika se preporučuje započeti s konzervativnom terapijom, zatim pokušati s lijekovima, a u slučaju neuspjeha s pacijentom je potrebno razgovarati o mogućem kirurškom pristupu.