Rani znaci bolesti obično su blagi te oboljela osoba najčešće u početku ne traži medicinsku pomoć ni mišljenje specijalista, a sami simptomi dođu i prođu. Ponekad tek nakon drugog ili nekog od sljedećih napadaja liječnik od bolesnika saznaje da je on i ranije imao tipične početne simptome ove bolesti koji su spontano nestali nakon nekoliko dana.

Početni simptomi multiple skleroze često su dvostruki vid (dvoslike), miješanje crvene i zelene boje ili čak potpun gubitak vida na jednom oku, parestezije (utrnulosti) ili motorička slabost ekstremiteta, trupa ili jedne strane lica, poremećaji ravnoteže i vrtoglavice, otežana kontrola mokrenja i stolice, a mogući su i poremećaji koordinacije pokreta, tremor, poremećaj govora, ukočenost mišića, pa čak i mentalni poremećaji. Jedan bolesnik nikad nema sve simptome, a neki se simptomi pojavljuju češće u ranoj fazi bolesti, dok se otežano kretanje, povećan tonus mišića u nogama, smetnje mokrenja i nestabilan hod i stajanje češće javljaju u kasnijoj fazi bolesti.

Bolest obuhvaća različite dijelove središnjeg živčanog sustava te su njezini simptomi raznoliki. Za postavljanje dijagnoze multiple skleroze važni su samo oni klinički simptomi koji traju 24 do 48 sati ili dulje.

Poremećaji vida
Optički neuritis: zamagljen vid, bol u oku, gubitak vida za boje, potpun ili djelomičan gubitak vida.
Dvoslike: dvostruki vid na jedno ili oba oka.
Nistagmus: nevoljni trzaji, poigravanje, odnosno treperenje očnih jabučica u određenim smjerovima.
Internuklearna oftalmoplegija: nekoordinirani pokreti očnih jabučica, ograničenje pokreta očnih jabučica u pojedinim smjerovima, zbog čega nastaju dvoslike i nistagmus.

Motorički poremećaji
Pareza: mišićna slabost jednog od udova (monopareza), slabost nogu (parapareza), slabost jedne strane tijela (hemipareza), slabost sva četiri uda (tetrapareza).
Plegija: potpun gubitak mišićne snage, mišićna slabost jednog od udova (monoplegija), slabost nogu (paraplegija), slabost jedne strane tijela (hemiplegija), slabost sva četiri uda (tetraplegija).
Spastičnost: ograničenost pokreta u zahvaćenoj ruci ili nozi zbog ukočenosti. Mišićni spazam: nevoljan, bolni grč mišića.
Dizartrija: nerazgovjetan govor, zbog organskih poremećaja u stvaranju glasova.

Senzorni poremećaji
Parestezije: trnci, mravinjanje.
Lhermittov znak: osjećaj prolaska "struje" niz kralježnicu pri savijanju glave. Neuralgija, neuropatski bol: bol u obliku probadanja ili pečenja bez nekog drugog poznatog uzroka, može biti lokaliziran na licu, trupu ili u ekstremitetima.
Dizestezija ili anestezija: potpun ili djelomičan gubitak različitih modaliteta osjeta (toplina, vibracija, bol, položaj u prostoru).

Poremećaji koordinacije trupa i ekstremiteta
Ataksija: nemogućnost održavanja ravnoteže; "rušenje" i zanošenje pri hodu
Intencijski tremor: drhtanje ruku pri pokretanju; drhtanje je najjače kad je cilj na dohvat ruku.
Dizmetrija: poremećaj koordinacije udova ‒ nemogućnost kontrole preciznosti pokreta tijela, pri čemu osoba promaši željeni cilj.
Vrtoglavica: osjećaj rotacije praćen mučninom, ponekad nagonom na povraćanje.

Smetnje funkcije sfinktera i seksualnih funkcija
Urgentna inkontinencija mokrenja i stolice: jak i neodgodiv nagon za mokrenjem ili defekacijom – nemogućnost voljnog zadržavanja mokraće ili stolice.
Retencija: nemogućnost spontanog i potpunog pražnjenja mokraćnog mjehura.
Zatvor (opstipacija): neredovitost stolice uz osjećaj nadutosti u trbuhu.
Inkontinencija stolice: jak i neodgodiv nagon za defekacijom – nemogućnost voljnog zadržavanja stolice.
Impotencija: oštećenje seksualnih funkcija, poremećaj erektilne funkcije, ejakulacije, u žena smanjenje seksualne želje (libida) i izostanak orgazma.

Kognitivni poremećaji
Kognitivni poremećaji javljaju se u oko 40-85% bolesnika s multiplom sklerozom, najčešće u kasnijim fazama bolesti, no ovisno o lokalizaciji demijelinizacijskih oštećenja, mogu se javiti i već na samom početku.
Najčešće se javljaju smetnje pažnje, pamćenja i koncentracije te smetnje govora, obično u vidu otežanog izgovaranja pojedinih riječi, odabira pravih riječi, kao i miješani poremećaji, što sve zajedno otežava govornu razmjenu informacija. Kako bi se održale kognitivne funkcije, iznimno je bitno svakodnevno vježbati, primjerice učiti strane jezike, nove pjesme, igrati posebne računalne igre koje povećavaju kognitivne sposobnosti, održavati prijateljske i rodbinske veze.

U većine bolesnika simptomi se pojavljuju povremeno, a s progresijom bolesti može se mijenjati njihova jakost i trajanje. Prva pojava simptoma bolesti naziva se klinički izolirani sindrom (CIS).

Klinički izolirani sindrom nije zasebna bolest nego pojedinačni simptom koji upućuje na mogući budući razvoj multiple skleroze.
Multipla skleroza se razvija u 80% bolesnika s CIS-om koje je potrebno početi liječiti u najranijoj fazi bolesti. Tada je najučinkovitije sprječavanje napredovanja.

Multipla skleroza je bolest koja može imati benigni tijek s rijetkim relapsima bolesti ili sporim napredovanjem bolesti, odnosno maligni tijek s vrlo teškom kliničkom slikom od početka.

Prema načinu pojavljivanja simptoma bolest može biti:

• relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS)
• sekundarno progresivna multipla skleroza (SPMS)
• primarno progresivna multipla skleroza (PPMS)
• progresivno-relapsna multipla skleroza (PRMS)

Najčešći je oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva, relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS).

U većine bolesnika (85%) bolest započinje u relapsirajuće-remitirajućem obliku. U tih osoba pojavljuju se faze pogoršanja, odnosno akutni napadaji (tzv. šubovi, mahovi, egzacerbacije, relapsi) za vrijeme kojih se javljaju novi simptomi ili se već postojeći pogoršaju.
Egzacerbacije nastupaju u vremenu od nekoliko dana ili jednog do dva tjedna, traju između jednog i tri mjeseca i praćene su remisijama, razdobljima povlačenja bolesti, u kojima se stanje bolesnika vraća na ono koje je postojalo prije pogoršanja bolesti, ili može zaostati određeno manje oštećenje.
Između egzacerbacija bolesti nema napredovanja bolesti. Razmak između dvije egzacerbacije bolesti može trajati samo nekoliko mjeseci, no najčešće je to jednu do dvije godine, a mogu se očekivati i znatno dulja razdoblja.

U 70-80% oboljelih prvi napadaj povlači se bez vidljivih posljedica. Drugi napadaj dolazi u nepredvidivom roku; u otprilike 25% oboljelih stanje se pogoršava godinu dana nakon početka bolesti, a u 5% bolesnika mnogo kasnije – nakon deset i više godina. Egzacerbacije su češće u prvim godinama bolesti, one općenito traju dulje od početnog napadaja, s tendencijom da se njihovo trajanje s vremenom i produlji. Broj egzacerbacija ne utječe na stupanj invalidnosti. Poremećaji funkcije osjeta i moždanih živaca, uključujući vidni živac, povlače se brže od motoričkih smetnji.

U sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS) nakon faza pogoršanja ne slijedi potpun oporavak, već su s vremenom oštećenja sve veća, postoji kontinuirana progresija bolesti s kratkim razdobljima poboljšanja ili stabilizacije. Progresija je brža što je bolest započela kasnije i što je kraće razdoblje između prve dvije egzacerbacije bolesti.

U rijetkim slučajevima postoji stalna progresija oštećenja s gubitkom određenih funkcija i sposobnosti, pa govorimo o primarno progresivnoj multiploj sklerozi (PPMS).

U progresivno-relapsirajućoj multiploj sklerozi (PRMS) bolest se progresivno pogoršava od samog početka, uz pojavu akutnih pogoršanja, s ili bez oporavka na stupanj prije pogoršanja bolesti ili relapsa.

Nije jednostavno predvidjeti progresiju multiple skleroze, tim više što s vremenom jedan tip bolesti može prijeći u drugi. Tako u više od 50% bolesnika relapsno-remitentni tip bolesti unutar deset godina prelazi u sekundarno progresivnu multiplu sklerozu (SPMS). Tijek bolesti prvih nekoliko godina najbolji je vodič i bolesniku i liječniku za pretpostavljanje daljnjeg tijeka bolesti.

Koji čimbenici utječu na tijek bolesti
Postoji niz teorija o tome što utječe na tijek multiple skleroze. Pušenje je jedan od čimbenika za kojeg se zna da znatnije mijenja tijek multiple skleroze. Svakodnevno pušenje može uzrokovati osjećaj nedostatka kisika, nepravilno kucanje srca, povećanu sklonost infekcijama dišnih puteva – sve to može pogoršati dosadašnje zdravstveno stanje.

Uživanje alkohola uzrokuje lošu koordinaciju, smetnje ravnoteže i isprekidani govor, a mijenja i proces mišljenja i ponašanje. Iako ne postoje dokazi da uzimanje alkoholnih pića pogoršava bolest, činjenica je da su njezini simptomi, u cjelini gledano, teži kad im se pridoda djelovanje alkohola. Sposobnost provodljivosti električnih impulsa aksonima ovisi, među ostalim, i o tjelesnoj temperaturi. Povišenje temperature uzrokuje pogoršanje, a sniženje poboljšanje simptoma.

Toplina ne pogoršava simptome trajno. Mnogi bolesnici primijetili su da im vruće i vlažno vrijeme, topla kupka ili vrućica privremeno pogoršavaju simptome. U oko 60% bolesnika oboljelih od multiple skleroze toplina može uzrokovati privremeno pogoršanje mnogih simptoma. Kod bolesnika s optičkim neuritisom nakon izlaganja povišenoj temperaturi javlja se Uthoffov znak, odnosno pogoršanje smetnji vida. Zbog toga se bolesnicima preporučuje da izbjegavaju najveće vrućine tijekom dana te da se kupaju u mlakoj vodi. Mnogi su bolesnici primijetili da hlađenje ledom, ledenim pićima ili hladnim oblozima ublažuje simptome. Klimatizacijski uređaji mogu biti važan dio opreme koji će bolesnicima s multiplom sklerozom olakšati svakodnevni život.

Uz primarne fizičke simptome bolesti, u dvije trećine oboljelih od multiple skleroze javljaju se i psihički poremećaji. No psihički poremećaji rijetko mogu biti inicijalni simptom u tzv. encefalitičnom tipu bolesti.

Najčešće se javljaju promjene raspoloženja kao dio emocionalne reakcije na fizičku bolest, promjene osobnosti i kognitivni poremećaji.
Psihički poremećaji mogu se javiti i kao nuspojava terapije kortikosteroidima ili mogu biti posljedica demijelinizacijskih lezija u specifičnim regijama mozga. Tako demijelinizacijske lezije lokalizirane u čeonim režnjevima mozga mogu dovesti do demencije, promjena karakternih osobina i afektivnih promjena, a promjene lokalizirane u sljepoočnim režnjevima mogu biti uzrok depresije.

Promjene raspoloženja
Oko dvije trećine bolesnika ima promjene raspoloženja u obliku prolaznih smetnji, anksioznosti ili razdražljivosti, a u oko jedne trećine tih bolesnika smetnje prelaze u tzv. veliki depresivni poremećaj. Promjene raspoloženja obično se javljaju u fazama pogoršanja bolesti te u bolesnika s kroničnim progresivnim oblikom multiple skleroze, ali nisu uvijek u korelaciji s težinom kliničke slike i stupnja invalidnosti.

Depresija je najčešći oblik psihičkog poremećaja, više je zastupljena u muškaraca, obično se javlja unutar prvih 5 godina od postavljanja dijagnoze.

U liječenju depresije koristi se standardna terapija antidepresivima uz oprez zbog nuspojava koje mogu prikriti simptome osnovne bolesti i mogućih interakcija s lijekovima kao što su triciklički antidepresivi i kortikosteroidi. Uz farmakoterapiju ključnu ulogu ima psihoterapija.
Bipolarni poremećaj javlja se znatno rjeđe, ali ipak prema nekim istraživanja češće u oboljelih od multiple skleroze nego u općoj populaciji. Ponekad može prethoditi pojavi neuroloških simptoma. Jedna od teorija je o mogućoj zajedničkoj genskoj povezanosti tih dviju bolesti. Također se klinička slika manije može javiti kao nuspojava kortikosteroidne terapije, a postoje i dokazi da je ona vezana uz organsku disfunkciju određenih regija mozga. U liječenju ovog poremećaja koristi se terapija preparatima litija.

Euforija, patološki smijeh i plač se smatraju primarno neurološkim poremećajima jer su vezani uz određene strukturalne abnormalnosti mozga kao što je proširenje moždanih komora. Patološki smijeh i plač povezuju se s lezijama u području moždanog debla. Promjene u čeonim režnjevima dovode do promjene karakternih osobina, kao što su impulzivnost, nesposobnost adekvatnog rasuđivanja ili gubitak socijalne inhibicije. Ovakve promjene obično su veći problem za članove obitelji nego za samog bolesnika. U liječenju se koriste male doze amitriptilina, levodope ili tricikličkih antidepresiva.

Psihotični poremećaji rijetki su u oboljelih od multiple skleroze te je učestalost jednaka općoj populaciji. Studije na manjem broju ispitanika pokazale su češće lezije u temporalnim režnjevima.
Kognitivna disfunkcija dio je kliničke slike obično u kasnijim stadijima bolesti, vezuje se uz atrofiju corpusa callosuma. U procjeni stupnja kognitivnih oštećenja koristimo se raznim neuropsihologijskim testovima. Osobito je važna kontrola rizičnih čimbenika koji se inače povezuju s kognitivnim oštećenjem, kao što je hipertenzija, hiperlipidemija, uživanje alkohola ili pušenje.