Ulkusna bolest

Što uzrokuje ulkusnu bolest?

Ulkusnu bolest uzrokuje više čimbenika, ali je ključni trenutak u njenom nastanku neravnoteža između obrambenih i agresivnih čimbenika koji djeluju u lumenu probavnog trakta. Želučani sok sadrži mnoge tvari od kojih su neke agresivne, kao klorovodična kiselina i enzim pepsin, neophodne za razgradnju hrane. Gornji dio probavnog sustava često je dodatno izložen štetnim čimbenicima koji mogu uzrokovati ozljedu sluznice kao što su alkohol, nesteroidni protuupalni lijekovi (lijekovi protiv bolova), infekcija s Helicobacter pylori i oslabljena cirkulacija. Svaki segment probavnog sustava razvio je specifične obrambene mehanizme u svrhu održavanja integriteta sluznice i zaštite od ozljeda.

Želučana sluznica je građena od specijaliziranih stanica koje su tako međusobno povezane da sprječavaju prodiranje kiseline u sluznicu, a uz veliku regenerativnu sposobnost (sposobnost obnavljanja) luče i bikarbonate koji neutraliziraju djelovanje želučane kiseline na samu sluznicu. U obrani sluznice važno je i stvaranje raznih "citoprotektivnih" prostaglandina (tvari koje služe obrani sluznice) za čiji je nastanak nužna dobra prokrvljenost želučane sluznice.

To je jedan od mehanizama kojima se objašnjava nastanak ulkusa u stanjima šoka, hipoksije i stresa, te u starijih osoba s razvijenom aterosklerozom, odnosno u svim stanjima u kojima je opskrba želuca krvlju i kisikom smanjena.

Nesteroidni protuupalni lijekovi i salicilati, koji su zbog svojih dobrih protuupalnih i analgetskih svojstava dugi niz godina u uporabi, oštećuju sluznicu probavnog sustava putem supresije (smanjivanja) lučenja prostaglandina. Oko 10% ljudi koji kontinuirano uzimaju acetilslicilnu kiselinu u uobičajenim dozama, i čak do 20% onih koji uzimaju nesteroidne protuupalne lijekove dobije ulkus. Otkriće bakterije Helicobacter pylori ranih 80-ih godina XX stoljeća predstavlja jedno od najznačajnijih otkrića u povijesti ulkusne bolesti što potvrđuje i dodjela Nobelove nagrade Warrenu i Marshallu 2005. za rad na tom polju. Infekcija s Helicobacter pylori je česta u općoj populaciji, a vjerojatnost obolijevanja od ulkusne bolesti je 10 puta veća u ljudi koji su inficirani u odnosu na zdravu populaciju. Helicobacter pylori povećava lučenje kiseline i smanjuje obrambenu sposobnost sluznice želuca i dvanaesnika.

Dokazano je da su 80% bolesnika koji imaju ulkus dvanaesnika i oko 60% bolesnika sa želučanim ulkusom inficirani s bakterijom Helicobacter pylori. Ulkusi se češće javlju u bolesnika s drugim kroničnim bolestima (ciroza jetre, kronična plućna bolest, kronično zatajenje bubrega, pušači).

Simptomi ulkusne bolesti i komplikacije

Bol u gornjem dijelu trbuha je vodeći simptom ulkusne bolesti. Bol kod ulkusa dvanaesnika je tipično žareća, javlja se 2-3 sata nakon obroka, većinu bolesnika budi tijekom noći, a tegobe se smiruju nakon jela i uzimanja lijekova protiv kiseline. Bolovi kod želučanog ulkusa se javlju ranije nakon obroka, kod nekih bivaju i isprovocirani obrokom, tako da su gubitak apetita i tjelesne mase česti simptomi. Usprkos tome mnogi bolesnici koji zahtijevaju bolničko liječenje zbog po život opasnih komplikacija ulkusne bolesti kao što su krvarenje ili perforacija, nisu imali prethodne tipične simptome. To se najčešće viđa kod starijih bolesnika koji uzimaju nesteroidne protuupalne lijekove koji mogu maskirati bolove.

Važno je istaknuti da svaka promjena intenziteta ili kvalitete smetnji može upućivati na neku od komplikacija ulkusne bolesti. Pojava crne stolice poput katrana ili povraćanje crnog sadržaja poput taloga kave ili čak povraćanje svježe krvi upućuje na krvarenje iz ulkusa. Rana sitost ili uporno povraćanje mogu značiti opstrukciju u prolazu hrane iz želuca u dvanaesnik, a iznenadni nastanak izuzetno jakih bolova može predstavljati širenje ulkusa i njegovo prodiranje kroz želučanu stijenku ili stijenku dvanaesnika u trbušnu šupljinu ili prema drugim organima.

Iako postoji trend smanjenja učestalosti nekomplicirane ulkusne bolesti, potreba za hospitalizacijom u slučajevima komplikacija (najčešće krvarenje i perforacija) se, nažalost, ne smanjuje u zadnjih nekoliko desetljeća.

Postavljanje dijagnoze

Nakon uvođenja gastroskopa u široku klinički praksu endoskopija je postala najvažnija metoda u dijagnostici, a u nekim slučajevima i liječenju ulkusne bolesti. Gastroskop je endoskopski aparat koji se sastoji od uske gumene cijevi s optikom na vrhu koja se uvodi kroz usta u želudac i kroz koju je moguće direktno pregledavati sluznicu jednjaka, želuca i dvanaesnika, uzimati uzorke tkiva za histološku analizu i otkrivanje prisustva Helicobacter pylori, a po potrebi i intervenirati u slučaju krvarenja. Ulkusi se endoskopski vide kao "rupe" u sluznici koje mogu biti različitog oblika, dubine i veličine, najčešće okrugle ili ovalne, od nekoliko milimetara do nekoliko centimetara u promjeru.

Liječenje

Otkriće veze između infekcije s Helicobacter pylori i ulkusne bolesti dovela je do revolucije u njenom liječenju. Rješavanje infekcije ne samo da liječi ulkus nego i sprječava njegovo ponovno javljanje. Kada se utvrdi ulkusna bolest, odmah se započinje liječenje tzv. antisekretornim lijekovima koji smanjuju lučenje želučane kiseline. Radi se o antagonistima H2-receptora (ranitidin, famotidin) i potentnijim (djelotvornijim) inhibitorima protonske pumpe (omeprazol, pantoprazol, lansoprazol, esomeprazol) koji se prosječno uzimaju od 4 do 8 tjedana.

Kod bolesnika kod kojih se dokaže infekcija s Helicobacter pylori provodi se njena eradikacija trojnom terapijom koja se sastoji od dva različita antibiotika i jednim inhibitorom protonske pumpe koji se uzimaju kontinuirano kroz 7-14 dana. U svakom slučaju potrebno je eliminirati i sve dodatne čimbenike i navike koji doprinose pojavi ulkusa, poglavito uzimanje nesteroidnih protuupalnih lijekova i acetilsalicilne kiseline. Dijetetske mjere, posebice u aktivnoj fazi bolesti, mogu pomoći u cijeljenju ulkusa, a svakako treba izbjegavati crnu kavu, alkohol i jake začine budući da povećavaju lučenje kiseline.